Stazama sjećanja 3/3

Nego koliko ti imaš godina, 12 ? Dobro, dobro, ne ljuti se odmah, pa djeluješ mi nekako zrelije.

Možda ipak imaš taman dovoljno da ti kažem ovo: nikad ništa ne uzimaj zdravo za gotovo, sve preispituj, uvaži tuđe mišljenje, ali donesi svoje.  Na kraju krajeva mišljenja nisu ni važna, nego put kojim dolaziš do njih.  Mišljenja su relativna i mijenjaju se, ali put, put je rast. Nikad ne prestaj rasti.  Još manje dozvoli da te pokolebaju tuđa mišljenja.  Ljudi često olako i površno sude o drugim, gledaju tuđi život iz neke svoje, iskrivljene perspektive.  A svaki život je priča za sebe. Imaš stotine mogućih uglova iz kojeg ga možeš posmatrati, ali samo jedan onaj svoj, unutrašnji. Drugi taj ne vide.

Kako je ovo jednostavno reći tuđem djetetu. Svom bi ipak razmislio dvaput prije nego što kažem.

Idemo dalje , još malo pa ćemo doći do kuće mog najboljeg druga iz srednje, Denisa. Dijete iz radničke porodice. Profesori su ga proganjali jer je znao, i u toplijim danima, doći na nastavu u čizmama, kožnoj jakni i sa frizurom mohikanca.  

E sad zamisli nekog ko piše dobru poeziju, ide na takmičenja iz matematike i fizike, u slobodno vrijeme čita Fromma, naveče do sitnih sati žeže negdje, na nekoj bini, Pistolse ili Exploited , a ujutro, ako je nedjelja, ide na Misu, ili popodne, ako je petak, na Džumu.  Zamislio !?  U redu, znam da ne znaš ko su Pistolsi, a ni Fromm, zamisli ostalo i dobio si Denisovog brata Jaska.

Nekad je imao muzičku grupu, a danas ima privatnu firmu u Holandiji.   

Sva im je bliža rodbina ili pomrla ili negdje odselila, pa su sve ove kuće ovdje u potpunosti puste.

Za tebe možda neočekivano, jer još misliš da sve uvijek ide samo u jednom smjeru, mnogi ljudi već u mladosti dožive neki  svoj vrhunac poslije kog se krivulja kreće uglavnom nizbrdo, a pogled okreće unazad.  Sam život ne zna za naprijed i nazad. On jednostavno teče. Svaki pokušaj zaustavljanja tog toka , valjanje u barama lagode,  vlastite iživljenosti i samozadovoljstva, pa i očaja, nedovoljnosti i samogorčenosti, neprirodan je životu samom.

Ipak, ponekad, ne mogu se oteti praznini koju su ostavili ljudi kojih nema. Ponekad se tako, gledajući neprekidno unazad, osjećam kao izblijedjeli starac čije najbolje je već prošlo, a novi dan ne donosi ništa stvarno novo.

Pa pogledaj samo ove predivne vile sa natpisima Verona, Florida ili  kojim već toponimom iz novijih školskih atlasa. Većinu godine u njima niko ne živi . Tu su samo kao olinjali, nijemi podsjetnik na stare dane i vrijede upravo koliko i  slučajna misao u dalekom svijetu, nespretno nezaustavljena pred spavanje.  

A do njih male, trošne, poluraspadnute kuće u kojima još žive ljudi. Prvi sanjaju druge, drugi sanjaju prve. I nema više starog neimara Hajrudina da nađe neki način da spoji te snove.

Ponekad se samo oni sami spoje na kraju svog ovozemaljskog puta baš na ovim mezarlucima kraj kojih upravo prolazimo.  

Nego da malo prekinem teške i crne teme, ostaćeš bojim se zauvijek ožalošćen, odgovori mi brzo na pitanje šta je manje od dva ista ? Jednaki su, hm, nekako mi se više sviđa odgovor da su oba manja.  Da, matematički nije moguće, bar posmatrajući kroz Euklidovu geometriju. Ali rekli smo već  , sve preispituj.

Vidi kako one mačke i psi žive zajedno. Nevjerovatno ! Niko nikog ne dira. Zar i ljudi ne bi mogli tako. Pa ako ništa biološki smo ista vrsta.

Da probamo da vidimo gdje će nas ovaj put odvesti.  Sad znam gdje smo, zalutali smo u Ivino naselje. Kestenjasta kovrdžava kosa, oči i pogled kao u srne. Šta li je s njom ? Sumnjam da bi se i sjećala nekih prvih uzvraćenih osmjeha. Jedno je izvjesno, sigurno više nije ovdje.  Na ovoj kući stanuju samo čudni simboli vremena i natpisi na ,za tebe ,  nepoznatom pismu i sa ,za tvoje uši, još nepoznatijim prizvukom.  

Ovog se dijela dobro sjećaš. Ne sumnjam. Dobro je, ali imao je težak život poslije. Ostali smo dobri, onako. Život razdvaja.  Mi se selektivno usmjeravamo samo na neke tačke na putu, zanemarujući pri tome sve ostale. Nije samo važno kako je sad ili kako je završilo, važno je, čak i više, kako je trajalo. Nije samo važno ni kakav je neko bio u svom najboljem izdanju, važno je i kakav je bio u onom najgorem, često dobrovoljno sam i izolovan, da bi nas ostale poštedio najgore verzije sebe. Takođe nije važno šta je nekom život slučajno darovao ili oduzeo u iznenadnom napadu darivanja ili škrtosti, važno je šta je on sam učinio s tim što mu je darovano ili oduzeto. To sam ponajviše od njega naučio.

Nije uvijek sve kako očekuješ, ali sunce, sunce još uvijek izlazi, odnosi sjene i tjera oblake, i dok se sva pitanja i odgovori nisu rastopili  i nestali pred mogućnostima novog dana, pitaj me još samo jedno za kraj, pa da se okrenemo, svako svom putu.

-Slušao sam te pažljivo, mada mi neke stvari opet nisu sasvim jasne, ali postaće to valjda vremenom. Prije nego što se vratim u prošlost, gdje i pripadam, a ti se vratiš u sadašnjost, interesuje me još samo jedna , tebi sigurno, okrenutom velikim i za mene nerazumljivim stvarima, mala i nevažna stvar, a meni opet tako bitna:

Reci mi još samo: jesi li ikad naučio zviždati ?

 

Put, put nikad ne prestaje.