Sam protiv svih I

Jesam li vam ikad pričao onu o medicinskom pripravku, srebrnoj vodi ? Nisam !? Onda mislim da je vrijeme. Priča o srebrnoj vodi nije samo priča o tome kako jedno, malo, sitno, naizgled beznačajno otkriće može uveliko popraviti kvalitet nečijeg života. Još i više,  ona je i priča o tome kako , u životu svakog pojedinca, dođe trenutak kad mora, makar na trenutak, poljuljati bezrezervnu vjeru u sistem i vratiti vjeru u sebe i u vlastite mogućnosti.  Kad dođe, iznenađujuće, taj trenutak nije nimalo lagan, siguran i bez sumnji. Generacijama smo učeni da vjerujemo sistemu, da mu se bez zadrške prepuštamo, da mimo sebe, u njemu nalazimo rješenja, utjehu i odgovore koji nas tište i koje ne možemo lako sami naći.  Potpuna vjera u sistem ne bi bila ni loša da ona u svojoj osobenoj, izgrađenoj, istorijski svjesno konceptualiziranoj suštini uglavnom ide nauštrb vjere u samog sebe i vlastite sposobnosti.  Stoga to nije ista ona vjera kao sve ostale vjere koje ruše zidove i podižu mostove. S njima ona nema ništa zajedničko do imena.  Ta posebna vrsta vjere koja govori da je negdje izvan nas rješenje za nas, da neko drugi misli više i zna bolje šta je naše ultimativno dobro nego mi sami, istorijski nikad nije potvrđena, čak naprotiv. Ali uprkos tome, poput nekog teško primjetnog parazita, ona se lijepi i provlači mahom neopaženo većini naših slučajnih pogleda. Najbolji su oni paraziti koji su tako dobro kamuflirani, koji su se tako dobro stopili sa živim tkivom žrtve, da mislimo da su njen sastavni dio, a ne zasebna, odvojena i opasna cjelina.  Takva je ta vjera u sistem.

A ko je sistem, ko ga predstavlja, na čemu je građen, šta mu je stvarna uloga, svrha, motiv, od čega polazi, koga zastupa, na kraju krajeva šta je to, pitate li se ikad ? Je li to niz zbunjenih pojedinaca kojima je neko odozgo, uvijek sa „višeg“ nivoa nadležnosti, usadio u glavu niz neupitnih datosti, najčešće  zakamfliranih u nerazumljive, stručne termine, koje oni zatim dalje, potpuno uvjereno, hipnotički, u transu prenose. Ili je to pak niz svjesnih, upućenih , upoznatih pojedinaca koji znaju odakle njihovo znanje dolazi i mogu ga u potpunosti objasniti i predstaviti i sebi i laiku bez pretjerane upotrebe stručne terminologije.  Ipak najčešće, ljudi u sistemu, kao u piramidi, uvijek se pozivaju na mišljenja onih sa nivoa iznad.  A što ideš dalje prema vrhu sve je teže neposredno utvrditi stvarni identitet izvora. On se krije iza opštih, javnih naziva tijela, organizacija i pojedinaca koje malo ko ili skoro niko lično ne poznaje. Pitanje koje logično slijedi jeste je koliko je pouzdan takav izvor na kojem sve počiva, koliko dobronamjeran, koliko podložan javnoj provjeri.  Odgovor bar na ovo zadnje jeste malo ili nimalo.  Sistem je izvan pojedinaca, jedino ga može provjeriti drugi sistem, koji je opet najčešće , komplikovano, dio onog prvog. Mišljenja se tvore i kreiraju, tajno, netransparentno, bez ikakvog uticaja i mogućnosti provjere većine nas kojih se to direktno, neposredno tiče. I mi tome još vjerujemo. A ako ne vjerujemo postoje termini i za to i uglavnom nisu lijepi.

Unutar sistema je lako prepoznati ljude koji su njegovi najjači, noseći stubovi i koji ga najgorljivije brane. To su oni pojedinci čija se slijepa i iracionalna vjera u sistem i njegove autoritete sa nivoa iznad izdiže iznad svakog racionalnog argumenta. Pa ko si ti da dovodiš uopšte u pitanje sve to. Pojam autoriteta je iznad svega, iznad i njih i tebe. Tu se gubi i polako nestaje ona ranije pomenuta vjera u sebe. Što je više vjera slijepa to više odbrane traži. Takvi branioci u raspravama koriste otrcane, opšte, preuzete, često komplikovane floskule iza kojih obično ništa ne stoji,  subjektivnost preuzima mjesto objektivnosti,  a emotivna stanja dovedena do vrhunca histerije i drame zamjenjuju razum.   

Pri svemu ovome nisam ni dotakao unutrašnje detalje samog sistema. Samo sam pokušao da spolja pratim neke opšte zakonitosti vezane za njegovo nastajanje, održavanje i funkcionisanje.  Ali stvar će postati malo jasnija kad dođem do tih, konkretnijih detalja.

Da se kod mene u jednom trenutku sistem nije toliko sudario i nepovratno razišao sam sa sobom, da nije nošen nekom svojom unutrašnjom, inherentnom inercijom naletio sam na sebe, do svega ovog  vjerovatno ne bi ni došlo, ja se ne bi pitao, priču bi možda pričao neko drugi, a vi, ko je i izdržao do sad, ovo ne bi ni čitali. Konkretizacija i banalizacija svega je srebrna voda. A moglo je i biti bilo šta drugo. I bilo je i jest.  Ali srebrna voda je ogledalo gdje se meni lično sistem najjasnije prikazao i čije razbijanje je imalo za mene najočiglednije posljedice i zato vam pričam baš ovu priču.

Sljedeći dio