Sakriću tajnu imena tvoga
od vrapca,
prepelice
od samog sebe
Tako
kad dođe vrijeme
i jesen
tjerajuci osionu oholost ljeta
donese
na vrata i prozore
nešto drugo
neću znati (to drugo)
Tad
biće to samo nepoznat
slučajan red slova
u osušenoj travi
nepokupljenih sjećanja
Tu
po njemu gazit’ će
mravi, miševi i pokoji kobac
Umjesto njega, po noći
dozivaću izgubljenu tišinu
a ti se u snu nećeš okretati
tražeći ko doziva
aua, predivna.. bas kao spleten lancic od listova djeteline, za dobro jutro 🙂
hvala Ajni, naravno razumjeli smo se, ova uopste nije ljubavna 🙂
Poetska strana ti je ljepsa i izrazajnija od proze…mogu citati iznova i opet je lijepo i jako…
kod poezije samo bolje prikrivam nedostatke koji su kod proze vidljiviji 🙂 poezija je jezik duse, ali i proza mi pomaze da se otkrivam na neke druge nacine, mozda ne uvijek tako lijepe i snazne, ali obogacujce i raznovrsne