Viđenje

Ups, sekundica neopreza, jedan neodmjeren potez nožem prilikom rezanja hljeba i osjećaj kako oštrica lagano, bez otpora, klizi kroz mekano tkivo rastvarajući ga. Kao i nemal broj pravih testesteronaca padam u bandak kad ugledam krv.  Naročito onu vlastitu. Mada mi ni tuđa nije sasvim strana i mimo mojih padalačkih nagona. Posebna vrsta fobije, koju, za razliku od svih ostalih fobija koje podižu pritisak i nivo adrenalina, karakteriše spuštanje pritiska i posljedično padanje u nesvijest. Neki to tumače pretjeranim zaštitnim biološkim mehanizmom koji spriječava suvišno isticanje krvi.  Od onih egzotičnijih teorija interesantna mi je ona o podsvjesnom šoku, traumi nastaloj još od obrezivanja. Ako je istina, lako je dokaziva i pomjera na neke sasvim nove razine Frojdove teorije o uticaju ranog podsvjesnog. 

Kako god, dreknuo sam sa ono malo preostalog, krčavog, blijedunjavog glasa ženi ono uobičajeno, što ona već ima priliku da redovno sluša u takvim ili sličnim okolnostima, da mi čuva djecu, da prema drugom ne smije biti bolja nego prema meni, naročito u mhm i zatim legao čekajući da taj Godo konačno dođe. Zna ona sve to, ali nije je zgoreg još jednom podsjetiti. Uostalom u takvim situacijama najbolje je držati se ranije pripremljenog scenarija, pa zar mislite da su Gete ili Oscar Wilde to baš tad smislili.

Moj se scenario ipak pomalo mijenjao od onog „nikad ti neću halaliti“, preko onog „sačekaj bar godinu dvije“, pa sve do ovog zadnjeg. Konačno, i ja sam shvatio da se žena stvarno boji spavati sama i da za tu bolest nema drugog, adekvatnijeg lijeka od toga. Bar dok robotika ne uznapreduje i ne ponudi svrsishodno situaciji odgovarajućeg višenamjenskog androida.  Srećom to je još daleko, jer bi onda i moja svrha postala vrlo upitna.

Naravno, nisam bio u prilici da u takvoj situaciji, poput mnogih mojih slavnih prethodnika, okupim medije i dam događaju potreban publicitet, birajući velike riječi,  obraćajući se svijetu sa važnom, univerzalnom porukom, pa su prirodno, moje skromne zadnje riječi bile više privatne i namijenjene jedinom preostalom, ponekad, pomalo nevoljkom svjedoku mojih drama, nesvjesnom značaja cijele stvari.  

Tako se ona, umjesto da drži olovku i papir i čeka,  i ovaj put samo nasmijala, rekla ništa ti ne brini samo se opusti i na miru umri, i da, onako usput, kao da je to najnormalnija moguća stvar upitala koji su ono brojevi mojih kreditnih kartica. Zna ta žena biti nevjerovatno utješna i suosjećajna. Dobro je, pa me je bar ovaj put preskočila  ta priča o porađanju sa jedinim jasnim ciljem da me konačno dotuče i stavi na pravo, odgovarajuće mjesto u hijerarhiji bića i stvari, uključujući i gore spomenutog androida.

Scenario njenog oca, opet,  bio je dosta, možemo reći ekstremniji. Prijetio je da će se u slučaju „nečeg“ vratiti.

I stvarno, čovjek se, rahmet mu duši, vratio, slučajno ili namjerno, uskoro poslije tog  „nečeg“. Prvo je, iznenađujuće, došao meni, u jednom od onih nestvarnih jutara, kad nisi siguran da li spavaš ili si budan. Pošto sam već imao iskustva u sličnim stvarima, jer su mi se poslije nekog vremena tako javljali i otac i djed, svako po nekom svom rasporedu i na neki svoj, poseban način, ovaj put sam bio dosta spremniji i komunikacija je protekla u nekom laganom, sretnom, potpuno opuštajućem i gotovo prijatnom ritmu.  Razmijenili smo par nečega što bi se moglo nazvati emocijama, ali je, u komunikacijskom pogledu, bilo daleko složenije i sveobuhvatnije .  Izgledalo je otprilike kao da vam neko utisne već gotovo emotivno sjećanje čitavog niza povezanih događaja odjednom. Bili ste tamo, proživljavali ste to, ali se ničeg ranije niste sjećali. I onda prasak i odjednom imate to. Kompletno. Bez verbalizacije, bez razmjene riječi, samo uz prateće čudno vremensko, nelinearno sabijanje,  uz emotivnu , simboličnu, slikovitu razmjenu. Poslije kad se vratite u linearno vrijeme i kad pokušavate da sve to nekako razmotate i pretvorite u riječi imate popriličnih poteškoća.  Ipak ukratko, krajnje pojednostavljeno i reducirano, punac mi je poručio da je sretno stigao, makar je po ovdašnjem vremenu prošlo par godina od odlaska, da mu je tamo gdje je dobro i da mu puno pozdravim kćerku i unuke. Odisao je srećom, mirom i nekom posebnom, neobjašnjivom puninom. Da, takođe je bio zahvalan za moj dotadašnji trud, žao mu je što unuke nikad nije vidio, ali da je sve ipak kako treba i kako je oduvijek trebalo da bude.

To isto jutro, vrijeme kad su se vrata između svijetova otvarala ili kad je punac privremeno posjedovao  ključeve, javio se i punici, koja je bila stotinama kilometara daleko, mjereći dimenzijama ovog svijeta. Nazvala je ženu vidno šokirana i još pod utiskom pričala da je imala neobičan i veoma živ san, nikad ni blizu slično sanjan.  Odnekud,  u njemu, pojavio se punac, nekako obasjan, svijetao i velik. Uzeo ju je za ruke i dugo, dugo, pa izgleda i čitav, ne tako kratki san, samo, bez ijedne riječi, gledao i onda je se naglo, kako se opraštao, udaljio  , digao prst i uzviknuo „Allahuakber“  izgubivši se u nekoj čudnoj, gustoj, divljoj magluštini.  

Punac se svakom od nas javio na "njegovom jeziku“   bojeći čitavo iskustvo neizbrisivo ličnim bojama. Ipak pored vremenske postojale su još neke zajedničke niti koje su na vrlo sličan način obilježavala oba javljanja. Žena koja je imala priliku da ih veže nezavisno, odvojeno i skoro simultano nije mogla da ne ostane u šoku.

Prvo sam joj ja prenio pozdrave od oca, na svoj uobičajeno nehajni način, kao da se radi o nekom iz druge sobe, a ne o nekom iz potpuno druge dimenzije postojanja , što ona naravno nije ni uzimala previše ozbiljno, smatrajući to još jednom od onih mojih čestih, neprimjerenih, neslanih šala. I zaboravila bi to da se neposredno poslije toga, istog dana, nije javila njena mati sa svojom verzijom skoro iste priče. Tu već više nije mogla negirati čudnovate koincidencije samih događaja.  Koincidencije koje su je gotovo potpuno dotukle. Sjećanja i uspomene bili su preživi , prebolni. Satima poslije je uporno,  kroz jecaje i više za sebe tiho ponavljala „pa što se meni nije javio“.  Dio rečenice koji je, viseći u zraku, ostao neizrečen bio je „ a tebi, strancu, jest“.   

8 komentara

  1. Kao da si opisao moje epizode padanja u nesvijest kojima prethodi napad panike i iščekivanje kraja 🙂

    Ja sam prevazišla strah, ali još uvijek padnem u nesvijest kad vidim krv. Pripisujem to niskom pritisku, iako znam da je okidač netolerancije izazvan traumom.
    Važno je biti smiren, jer nas drugi ne mogu razumjeti ako i sami nemaju fobije. Da me sistem ne “tjera” da svake godine moram na sistematski pregled, (vađenje krvi obavezno), mislim da nikada ne bih otišla ljekaru. Ali, u mom slučaju, sistem ima pozitivnih strana.

    Moj način je da sebi kazem prije nego cu izgubiti svijest da ce sve biti uredu, upozorim prisutne na dramatičnost scene, smjestim se na sigurno da ne bih mlatnula glavom o neki rub i pustim se 🙂

  2. Zanimljiv post.
    Pitam se stvarno, sto vi muskarci imate potrebu da se brinete o zenama bas u tolikoj mjeri:)
    Zasto se njoj nije javio je vjerovatno prosto…moguce da bi se preplasila, da bi mislila da halucinira ili sto je najvjerovatnije, nije bila “otvorena” za taj kontakt.
    Tuga cesto bude blokada.

  3. Baš si me nasmij'o :)). Pogotovu za ovo stranac ili što moja mama kaže nakon 35 godina braka, tuđa kost :D. Meni kada se obraćaju , mene samo ruže pa ja ne volim da komuniciram sa tim drugim svijetovima :)).
    Ja inače pričam, i pravim se neustrašiva pa sam perući laboratorijsko posuđe čašu slomila u ruci i rasjekla poprilično prst. Te sam ja u fazonu je ok sam, i onda kada sam vidjela ono meso i silnu krv ostala bez zraka i kada sam došla sebi sam vidjela da sjedim pored otvorenog prozora sa zamotanom ranom :D. A nisam stigla ni reći da im halalim sve :)).

  4. Lovice 🙂 i ja sam to pripisivao niskom pritisku , ali imam kolegu koji ima visok pritisak i desava mu se isto. pokvario mi je teoriju 🙂 i potpuno isti ostatak price, sistematski, upozorenja drugih sta ce se desiti. nekad uspijem bas miran otici na to vadjenje krvi, cak posmatram proces i sve je ok dok traje, ustanem, izadjem iz prostorije i klepi me bez ikakvog upozorenja par minuta kasnije, negdje na nekom hodniku. nekad sve prodje u potpunosti ok. sve zavisi od mog trenutnog unutrasnjeg raspolozenja koje ne mogu nauciti kontrolisati. ali meni se to desilo odjednom u zivotu, u 20tim godinama, cak sam prije par puta dobrovoljno davao krv i onda jednom nakon davanja bilo mi je lose i ta trauma tijela je postala konstanta.
    kazu nije lose skakati prije davanja, podizati pritisak, jer je logika ako imas prirodno nizi da je veca sansa da ti se desi. e to jos nisam probo. srecom moji sistematski su jednom u 2-3 godine 🙂 za mene je to donekle postalo i normalno, ali nekako drugi tome pridaju previse paznje, prave dramu oko toga, ili ljepse, zbijaju sale s tim, pa onda moras pridodati fobiji jos i fobiju od tudjih reakcija na nju. ali opet to je lakse kontrolisati nego samu fobiju

  5. Nila, nasa briga bukvalno nikad ne prestaje 🙂
    da, dobro si pobrojala razloge. da se njoj to desilo vjerovatno bi dozivila pravi emotivni šok. ljudima se ovakvi kontakti desavaju daleko cesce nego sto su svjesni, samo ih oboje bojama obicnog sna. kod mene se jasno razlikuju po par elemenata: u obicnom snu nemas jasno razdvojenih emotivnih neverbalnih dijaloga bez ikakve radnje. onda naravno nivo svjesnosti je veci. u obicnom snu obicno ne postoji svjesnost da je onaj drugi “tamo”, pa zatim po intenzitetu dozivljaja, onda taj drugi je nekako najbolja verzija sebe, u miru je, sretan, pun ljubavi. otac koji mi je npr u zivotu uvije bio prijek i nervozan i emotivna strana mu je bila, kao i vecini muskaraca, zagusena tamo je smiren , opusten i emotivan…

  6. littlefoot 🙂 da nakon 35 godina pomalo poznati stranci 🙂
    oni mozda salju cvijece i ljubav a ti prevodis korov i kritika (izgubilo se u prevodu) 🙂 ali vazi i obratno oni salju kaktuse a ti se zahvaljujes na orhidejama 🙂 mada licno obozavam kaktuse.
    najbolje je cini mi se jednom za svagda unaprijed halaliti i rijesiti se i te brige. ko moze 🙂

  7. Dirnula me “prenapadna, zarazna uštogljenost jednog”. Trebalo bi da je ovaj “suhi” opis u nesrazmjeri s osjećajem u kojem si dirnut, nekako uzdrman. Trebalo bi, ali nije, jer ne može drugačije.

    Zanimljiv si nagovještaj zapleta dao sa spajanjem ova dva teksta. Zašto li je ta noć bila “sudbinska”? 🙂 Vidjeću.., mislim, učini da mi se odgovori na to pitanje.

  8. ne vidjeh ovo odmah, “slucajno” me nesto navede da pregledam zadnje komentare… kako si tek ovo dobro primjetila, fasciniran sam. taj dio sam ostavio vise kao trag za samog sebe i vjecnog svjedoka koji je ujedno i kreator, a ne za potencijalnog citaoca. bas taj nesrazmjer je i meni bio nekako paradoksalan, ali nepobitno primjecen

    ti zaista č i t a š , i nevidljivo

Komentariši