Od praskozorja do sumraka, posljednjih godina XII veka, jedan leopard je gledao drvene daske i uspravne gvozdene šipke, žene i muškarce koji su se smjenjivali, visok zid i, možda, mali popločani jarak pun suhog lišća. Nije znao, nije mogao znati da čezne za ljubavlju i surovošću i toplim uživanjem u komadanju i vjetru s mirisom na divljač, ali nešto se u njemu gušilo i bunilo, te mu Bog progovori u snu: Živjećeš i umrijećeš u tom zatvoru, kako bi te čovek koga ja znam vidio određeni broj puta, da te ne bi zaboravio, i da bi tvoj lik stavio kao simbol u pjesmu koja ima određeno mjesto u potki vaseljene. Zatvoren si, ali najvjerovatnije ćeš dati jednu riječ jednoj pjesmi. Bog je, u snu, prosvijetlio strašnu životinju, ona je shvatila njegove razloge i prihvatila taj usud, ali u njoj je ostalo samo nejasno mirenje sa sudbinom kada se probudila, odvažno neznanje, jer mašinerija svijeta je veoma složena u odnosu na jednostavnost zvijeri.
Mnogo godina kasnije, Dante je umirao u Raveni, zanemaren i sam kao i bilo koji čovjek. U snu, Bog mu je otkrio tajnu svrhu njegovog života i rada. Dante je, u čudu, napokon saznao ko i šta je bio, te blagoslovi svoje nevolje. Predanje kaže da je, probudivši se, osjetio da je primio i izgubio nešto beskonačno, nešto što neće moći da povrati, pa čak ni da nazre, jer je mašinerija svijeta suviše složena u odnosu na jednostavnost ljudi.
Jorge Luis Borges
(naravno ne slažem se u potpunosti ali pitko je i lijepo zvuči )