Rudnik

Bitno je napomenuti, da ne bi neki slučajni čitaoc zalutao i time nepovratno naštetio vlastitom duhu, da ova priča nema nikakve veze sa našom ili bilo  kakvom stvarnošću koja se dogodila, događa se ili će se dogoditi, već da kao ne takva predstavlja fikciju i plod morbidne mašte autora pomiješane sa lošim smislom za humor.

 

Nekad davno u staroj Africi postojala je struktura zvana rudnik.  Niko nije znao kad i kako je nastala, ali za žitelje par nepomirljivih plemena sa visoravni , koji su jedni drugim sačinjavali sav poznati svijet, nije postojalo, čak ni obojeno mitovima, sjećanje na vremena prije rudnika. Tako se rudnik, kao vječiti simbol života, borbe, opstanka i preživljavanja nerazmrsivo nadnosio nad njihovim sudbinama, sačinjavajući ključnu, neizostavnu kariku njihove realnosti. Sjećanja su jedva dopirala i do dva prethodna perioda, prvog kojeg je karakterisalo vođenje rudnika čvrstom i bekompromisnom rukom i drugog, čije nestvarne posljedice još živo i višestrano odjekuju u srcima i umovima rudara, vrijeme za i poslije velike pobune ujedinjenih plemena.

S jedne strane pobuna je bila simbol nade i mogućnosti promjene, pouzdan znak da ujedinjeni mogu pomijerati stvarnost, ali s druge strane ona je podsjećala na izdaju,  onu najbolniju, od vlastitih ljudi koji su iskoristili zajedničku borbu i prigrabili upravljanje rudnikom samo za sebe. 

Vlasnik rudnika je, iz plemena, birao upravitelje koji su striktno provodili njegove naredbe i nadzirali i upravljali svakodnevnim radom rudnika, ali i životom plemena, pošto su rudnik i plemena i sam život bili neporecivo dio jedne te iste cjeline.

Upravitelji su s vlasnikom bili u vezi preko neke čudne naprave koja je poput vjetra prenosila slike, misli i glas i koju su upravitelji dugo vremena, sve do velike pobune plemena, vješto skrivali od ostatka radnika.

Samog vlasnika niko nikad nije niti vidio niti poznavao, a neki su kradom, kad su bili sigurni da upravitelji nisu u blizini, ali ipak tiho i nervozno,  u strahu da ih sam vlasnik ne bi čuo i to nekako pogrešno protumačio, šaputali da to uopšte i nije čovjek. Pa kako bi obični čovjek mogao vidjeti i znati toliko mnogo stvari i posjedovati toliko hrane da ih sve može nahraniti. A vlasnik je znao sve. Znao je kad je neko od njih bolestan ili kad radi slabije, kad je dobio novo dijete ili kad bi to dijete postajalo čovjek i bilo prvi put spremno za rad u rudniku. Koja je to velika čast bila. Porodica bi slavila događaj danima, ponosna što ima još jednog sina rudara.  

Postoje neke prastare legende koje govore da su bila vremena i prije rudnika i da su tad plemena znala sama dobavljati i uzgajati hranu i sačinjavati odjeću.  Ali malo ko vjeruje u to, pogotovo u ludost sa hranom, pa i mala djeca znaju da su plodovi koji rastu na drveću i koje jedu ptice i poneke životinje opasni i smrtonosno otrovni za ljude.

Na kraju dana sva iskopana ruda bi se dopremala do određenog mjesta, a zatim bi se, pošto je ruda otpremljena, na tom istom mjestu pojavljivale velike količine hrane i odjeće koje su upravitelji dalje dijelili radnicima. Pravilo je bilo jasno, više iskopane rude više i bolje hrane i više odjeće za sve. Većini radnika to ipak nije bio isključivi motiv za rad. Veliki Gunsoba, drevni vrač iz starih vremena, koji je imao vezu sa svijetom duhova, poučavao je da ih za dobar i težak rad očekuje velika nagrada u narednom svijetu predaka.  Što veća patnja na ovom svijetu to veća nagrada u sljedećem. Vlasnik i upravitelji su poštovali plemena i dopuštali im to vjerovanje, dijeleći posebno velike i obilne količine hrane na dan nakon velikih kiša, koji se slavio kao veliki Gunsobin dan. Jedino taj dan rudnik nije radio, a plemena su imala veliku svetkovinu. Sela su tad bila posebno lijepa pošto su ih ukrašavali velikim vodenim cvjetovima iz mokrih dolina kraj rijeke.

Niko nije znao zašto vlasniku treba ruda i šta poslije radi s njom, ali među plemenima je kružila priča da su je nekad u stara vremena i plemena koristila za pravljenje ukrasa za žene i igrački za djecu. Vlasnik pošto je bio veoma moćan čovjek, sigurno je imao dosta žena i djece i možda mu je za to trebala tolika ruda.

U vremenima prije velike pobune nastupio je težak period u životu plemena. Iscrpili su glavnu rudnu žilu i pošto rude nije bilo dovoljno, i hrane i odjeće bilo je sve manje. Upravitelji su od rudara zahtijevali da rade sve više što je dovelo do velike pobune i protjerivanja upravitelja. Vlasnik je preko svoje naprave prihvatio nove upravitelje koje su sami rudari između sebe izabrali i period koji je nastupio ostao je u sjećanjima poznat kao doba velikog mira i prosperiteta, vrijeme kojeg se plemena rado sjećaju. Hrane i odjeće bilo je u izobilju, novo pronađena rudna žila bila je bogata i laka za iskopavanje, a uz hranu i odjeću vlasnik je počeo dopremati i posebno pripremljena pića, sudeći po ukusu napravljena od pokvarenih ostataka plodova i hrane, a koja su rudari jako voljeli, jer su se poslije njih nekako osjećali sretniji i opušteniji, a sve brige bi, ako ih je i bilo, izgledale dalje i manje.

Međutim kako to obično biva u životu plemena, period sreće i blagostanja nije potrajao. Upravitelji su počeli sve više da potkradaju radnike i uzimaju za sebe najbolje dijelove hrane  i odjeće, a ponovo su se pojavile i stare međuplemenske razmirice. Plemena su se sad sukobljavala oko uloge i raspodjele mjesta upravitelja, što je ponovo dovelo do još jednog velikog rata.

Ponovo se vlasnik pojavio kao spasioc, doveo je ljude iz nekih nepoznatih plemena koji su zaustavili rat, smijenio je i protjerao stare upravitelje i na njihova mjesta pomnim odabirom doveo nove ljude, neke iz redova samih plemena, a neke od onih što je doveo sa strane.

Rudnik je s novom upravom dobio i nove boje. Kolica su bila boje vrelog praha iz plamenih planina, stari alat zamijenjen je novim, a novoizabrani upravitelji su obećavali da će sve sad biti drugačije, i sela su opet odisala nekom novom, svježom nadom, prijatnom i nepoznatom.

Ipak vremena koja su nastupila pokazaće da su obećanja upravitelja bila samo vjetar koji varljivo hladi uzavrelo lišće palme.

Prvi predznak nadolazećih problema bilo je otpuštanje određenog broja starijih radnika. Zatim su uvedene tri smjene i u rudnicima se radilo danonoćno. Novi upravitelji, posebno oni iz stranih plemena, bili su nemilosrdniji od svih dosadašnjih. Nisu dozvoljavali trenutak predaha, a hrana koju su radnici dobijali bivala je sve čudnija i oskudnija. Počele su se pojavljivati neke nove, nepoznate bolešćuge, a sve više ljudi, slabijih i bolesnijih, protjerivano je iz rudnika i time bilo osuđeno na sigurnu propast zajedno sa ostatkom svojih porodica.  Mladi ljudi nisu moglo proći ceremoniju odrastanja i imati ženu,  jer nisu mogli postati rudari.

Iako  mukotrpan, rad u rudniku postao je teška privilegija. Oni koji nisu radili živjeli su od dobročinstva i milostinje onih koji su radili i koji ni sami nisu imali dovoljno. Jedino što ih je pored te male pomoći još održavalo na životu bila su sjećanja na stara vremena sreće i blagostanja.

Većina ljudi se pomirila sa sudbinom, tješeći se onim što imaju, drugim što ne rade, narednim, boljim svijetom predaka, nerealnom, ubitačnom nadom da će se nešto samo od sebe promijeniti, poput iznenadne kiše u toplim, uzavrelim danima. Morali su misliti i na mnogobrojnu porodicu, sinove i kćerke koji nisu prolazili ceremoniju odrastanja, starije i nemoćne koji više nisu sami radili . A ako bi se ipak i pored svega, makar na tren, provukla neka ideja o promjeni, pobuni, brzo bi se sama od sebe ugasila sjećanjem na izdaju velike pobune. Par mlađih, buntovnijih ljudi, koji nisu imali takva sjećanja, pokušalo je  nešto, ali su bili previše plemenski razjedinjeni, previše malobrojni i neoganizovani i previše ishitreni u svojoj mladosti.

Oni kojima je još preostalo bar malo neokrnjenog duha, razmišljali su o unaprjeđenju i olakšanju proizvodnje. Međutim uprava za to nije imala sluha. Nikom više nije bilo stalo. Oni drskiji razmišljali su o bijegu sa izvjesnom količinom rude, koliko su mogli ponijeti sa sobom, ali niko nije znao šta s njom. Oni lakovjerniji i naivniji, poneseni starim pričama  i legendama, vjerovali su da mogu nekako naučiti sami uzgajati hranu. Čak su to podupirali sigurno izmišljenom pričom da dio plemena, oni koji su nestali ili se nisu vratili iz ratova, još tako živi negdje daleko, ispunjeno i radosno , starim načinom života.

Ali na njihove priče se nisu obazirali ni šakali iz velikih dolina, željni lakog plijena i brzog zalogaja, čak ni sami oni nisu do kraja vjerovali u to, pa da plemena mogu sama uzgajati hranu kao da to neko ne bi do sad već uradio, zar bi se patili, bunili i prolazili sve ovo da je tako nešto moguće.

Većina nepomirenih, preostalih , svjesna zabluda ovih drugih, prihvatajući postojeće stanje kao jedinu sigurnu izvjesnost, razmišljalo je praktično po principu „daj što daš“. Ako se plemena već ne mogu nikako ujediniti, ako ne postoji nikakva nada da se bilo šta može, po bilo kom pitanju promijeniti da bi svima bilo bolje, jedina što je preostala je da se svako snađe sam za sebe, tražeći način da njemu lično bude bolje. I našli su način, pokazaće se nemilosrdniji i gori i od samih upravitelja, u nadi, da će to vlasnik, koji sve vidi, primjetiti i onda njih postaviti za upravitelje. Ipak su upravitelji, u opštoj neimaštini, oskudici i bijedi, imali više od ostalih i radili manje, i još pored toga upravljali sudbinama i životima onih ostalih. Ali zbog rijetke karakterne mane nisu svi mogli naučiti biti nemilosrdni, nit su svi mogli postati upravitelji, ali ipak bar  nekolicini njih je na ovaj način pružena šansa. Puno ionako nisu mogli izgubiti.

I  onda jednom, dok su topli vjetrovi pustinje nemilice zapljuskivali visoravan donoseći neizdrživu žegu i omoru , a ogromna se krila ptice koja jede mrtve nadvijala nad selom iznad rudnika, u plemenima se iznenada uvukao nemir. Upravitelji su donijeli užasnu vijest: Zbog sve slabije količine iskopane rude vlasnik je najavio zatvaranje rudnika. Svi radno sposobni muškarci koji žele da nastave rad moraju se prijaviti da bi bili prebačeni u novi rudnik, a vlasnik ostalim želi sreću, ugodan i lak život izražavajući zadovoljstvo zbog dobre, obostrano uspješne, dugotrajne saradnje.

Gledali su jedni druge nijemo, s  nevjericom. Većini uopšte nije bilo jasno šta znači zatvaranje rudnika, život bez rudnika je bio nezamisliv. Znali su da je to nešto strašno, najstrašnije što im se moglo dogoditi.  Da, neki su se sjetili i riječi sakrivenih u starim Gunsobinim pričama: kraj svijeta.

 

8 komentara

  1. hej, ja necu da se zatvori rudnik.. doradi pricu jos jednom, tj. nastavljaj 🙂

    i povecaj slova, otpale mi oci dok procitah, a strava ti je dobra prica o kosnici neoliberalizma.

    dakle, odlican ukorak medju moderne knjizevnike, bez retusiranja. respekt drug 🙂

  2. ajni, a to ne zelimo nikako, osim ako ne pisem drame 🙂

    littlefoot, za duh nema garancija 🙂 ali nastavicemo novu misao, i mene pomalo interesuje sta se dalje dogadjalo, ali dok sam za “vidjenje” znao da ima nastavaka, jos bar dva, ovdje nisam bio siguran. eto izgleda da ima 🙂

Komentariši