Svakodnevnica nesvakodnevnog
u hladnoj noći
imao sam viziju
bol bez kraja
gradovi očaja
iskrivljena lica
u zemljama pepela
posrnuli starci
djeca bez obzira
bljeskovi sivila
noći bez mjeseca
miris truleži
u vodama
plamena
stvrdnuta srca
iz očiju beznađa
i konačno čovjeka
kako pruža ruku
čovjeku
za nova
bratskija svitanja
Dan kad nebo zapjeva
doživjeću simfoniju tu na mome prozoru
zapljuskivaće me neprekidno plimni valovi sreće
a misao nepristala
biće vokalna pratnja u multitonskom višeglasju:
zaboravio sam zaliti cvijeće
Uuuuu zer gut. 🙂
Limun! Moj limun! :))
Oj šta mi rade ovi ljudi pa me sve tjeraju da uživam u poeziji! 😀 E nećemo više tako se čitat’! :))
Paše baš baš :)).
Virtouzno ovladavanje rijecima, mislima, emocijama…samo mi na kraju ono cvijece nekako ispada iz svega…
nepocesljani, viele Danke 🙂
littlefoot 🙂 ne daj se, pjesnicke napasti obicno nisu uporne 🙂 moj limun nije docekao nebeski pjev, dovoljni smo mu bili mi 🙁
Nila, volim nekako suprostaviti nadnaravno naravnom, nepojmljivo banalnom, uzimajuci pomalo od jednog i dajuci onom drugom, a onda iz toga radjam neku osobenu, ali pomirenu perspektivu 🙂