Riža

Stari pofesor spusti drhtavom rukom na sto isti onaj ceker s kojim se već 20 godina vraća subotom  s pijace, u povratku ostavljajući iza sebe tihi, jedva prepoznatljiv žamor prodavača  „da, to je onaj profesor, uvijek kod mene uzima…“ i mijenjajući ga poslije nekog vremena sa umilnim, dragim šaputom, punim neke slatke, ispunjavajuće čežnje i neprikrivenog, veselog iščekivanja  „ljubavi šta si nam to donio“, kao da taj osrednji, pijačni ceker, uredno i matematički precizno popunjavan, iz subote u subotu, uvijek istim količinama svježeg sezonskog voća i povrća u sebi krije ne znam kakve nepoznate i mistične tajne, divlje, privlačne, uzbudljive  i obećavajuće.  Mislili smo da je profesor skroz posenilio kad je počeo da, polako i pažljivo, jednu po jednu, vadi stvari : praznu providnu plastičnu posudu, par narandži, kesicu makarona i kilogram bijele, pročišćene riže za kuhanje. Pogledao je u nas, škiljeći ispod naočala, kao da šeretski ispipava našu reakciju, koja se postepeno, sa lica na lice, kretala od podrugljivog, ironičnog osmijeha ka iskrenoj, opipljivoj zabrinutosti za mentalno zdravlje omiljenog nam profesora, lagano se osmjehnuo  i kao da ga se ništa od toga ne tiče progovorio „djeco, odlučio sam da vam današnju lekciju malo slikovitije dočaram. Tako duže ostaje u pamćenju“. Uzdah olakšanja prostrujao je prostorijom i  svi smo sad nepodijeljeno, punom pažnjom, netremice posmatrali starog profesora. Godine iskustva i velika ljubav prema prosvjetnom radu učinili su da profesorova predavanja i poslije dugo vremena ostanu živa, svježa i neponovljiva. Roditeljski nas je oslovljavao sa djeco, iako smo, godinama, bili daleko od tog  brižnog , odgajajućeg  i podržavajućeg naziva.

„Ova plastična providna zdjela predstavlja vaše životno vrijeme, ono je ograničeno kao i ova zdjela. Narandže predstavljaju velike, krupne stvari u važem životu, one za koje vam treba dosta vremena i posvećenosti, porodicu, karijeru, duhovno traganje, dok su makarone   manje stvari, kurs jezika, ugodno višednevno putovanje, neki zanimljiv hobi, a riža predstavlja najmanje stvari, nedjeljni izlet, dobar film, knjiga, momenat tišine na klupi u parku.“  produžio je profesor istovremeno slažući dio stvari izvađenih iz cekera u onu posudu. Kad je se posuda napunila teatralno je demonstrirao da određena količina stvari , ma koliko se trudio, ne može nikako stati u posudu. Makarone koje je stavio zadnje stalno su ispadale vani, a on ih je uporno vraćao želeći da nam to naglasi.

 „E sad“ okrenuo se prema nama odmjeravajući nas velikim, toplim, blještavim pogledom, „ šta je to, koja misao, koji zaključak, koji vam se prirodno nameću posmatrajući ovakav simbolični model stvarnosti ? „

Raskravljeni i opušteni , kao i uvijek na profesorovim predavanjima, pošli smo bez zadrške naglas valjati razne, uglavnom neozbiljne ideje, od one da bi mogli prokuhati ili usitniti stvari kako bi sve mogle stati u posudu, pa da one da imamo pravo nešto i pojesti i tako riješiti neiskazani problem viška stvari i manjka vremena. Skoro ozbiljno, razmatrao je svaki od naših neumjesnih prijedloga i na svaki izričito odmahivao glavom da bi na kraju raspravu konačno zaključio riječima „Važan je redosljed stvari“.

Na to je izvadio sve stvari i počeo u posudu redati prvo rižu i makarone, pa kad je završio, pokušao je na to bezuspješno staviti bar jednu narandžu.  „Ako se fokusiramo na male, sitne stvari u životu, u ovom modelu predstavljene rižom, nećemo imati vremena ni za jednu veliku stvar. Ako povazdan gledamo filmove, igramo se igrica na kompjuteru ili gluharimo unaokolo, teško da ćemo imati vremena za karijeru ili porodicu.“

„Ali“ pa je ponovo izvadio sve stvari iz posude i ovaj put u posudu prvo stavio dvije narandže, a zatim na njih stavio nešto makarona i riže, „ ako se fokusiramo na krupne stvari, ostaće nam sasvim dovoljno vremena i za one manje, dok obratno ne vrijedi.“

Ozarena lica i povici oduševljenja ekstatično su se miješali, ispunjavajući prostoriju nekom posebnom, iskričavom vrstom titrajućeg naelektrisanja. Profesorov zarazni entuzijazam i rijetka, praktična mašta koja slikovito naglašava vezu među stvarima, napravili su od obične dosadne lekcije o time managementu (upravljanju vremenom) nešto daleko veće i upečatljivije.

Mene, zbog posebnog, nepopravljivog, čudnog duševnog hendikepa, tuđi entuzijazam nije doticao,  vrijeme, osim sadašnjosti i nešto prošlosti sam teško dokučivao, nisam vjerovao ni u te mehaničke, robotske metode koje imaju isključivu zadaću  da od nas naprave savršeno efikasne, praktične mašine sa strogim, definisanim, konkretnim ciljevima i još ponajviše, nisam vjerovao u pojednostavljenu, strogu, intelektualnu klasifikaciju stvari na velike i male, gdje se tačno zna gdje počinje jedno i završava drugo. Ta osobena, ekstremna, teška crta tvrdoglavosti koštala me je puno puta, tjerajući me da prečesto u životu hodam neprohodanim, zaraslim, nejasnim stazama i strmoglavim, uskim planinskim puteljcima. Ipak vremenom, bar što se tiče školovanja, lukavo sam i vješto zamaskirao svoj neadekvatni, nepomireni, nakaradno buntovni duh, slično starim dobrim bosanskim „krstjanima“  koji su naizgled, načelno, na Bilinom polju prihvatili Papinske uslove, da bi se, čim su ugledali leđa njegovom izaslanstvu, vratili svojim starim, nekadašnjim, zabranjenim vjerovanjima.  

Uprkos svemu  , možda i više od ostalog u mom sveukupnom, dugogodišnjem, više-manje uspješnom školovanju, odjekivale su riječi starog profesora. Sebi sam ih prilagođavao , dopunjavao,  malčice drugačije prevodio, dajući im novo, izmijenjeno, vlastito značenje:  Važan je fokus. Onom na što se fokusiramo neminovno dajemo snagu i značaj.

8 komentara

  1. Zar ??? Zvuci da bi se ozvucilo 🙂

    U radosti se nalazimo.Nista neprirodno

    U neznanju smo meteor na putanji pripadajuce svijesti.Tu mrznja nista ne objasnjava i klonim se teoretiziranja o istoj

    Tuga je porobljenik pa oslobadjati mocnika koji robi ne vidim vid pacenika
    Konstante su misticna apsolutnost

    Božiji Poslanik, s.a.v.a.: “Osobine neznalice su da čini nepravdu onome s kim se druži, čini nasilje nad onim ko je niži od njega, izdiže se iznad onoga ko je iznad njega i govori prije nego razmisli.”[8]
    9. Imam Ali: “Neznalica ne poznaje svoje nedostatke i ne prima savjet njemu upućen.”[9]
    10. Imam Ali: “Neznalica je mrtvac, iako je živ.”[10]
    11. Imam Ali: “Neznalica je onaj koga su prevarile njegove strasti i uobraženost.”[11]
    12. Imam Ali: “Nećeš naći neznalicu, izuzev onog koji pregoni ili ne ispunjava.”[12]
    13. Imam Ali: “Neznalica je onaj koga su njegove želje učinile svojim robom.”[13]
    14. Imam Ali: “Neznalica je rob svojih strasti.”[14]
    15. Imam Ali: “Djelo neznalice je zla posljedica (nesreća), a znanje mu je zabluda.”[15]
    16. Imam Ali: “Neznalica je onaj ko sebe smatra znalcem jer ne poznaje znanje i zadovoljava se svojim mišljenjem. Stalno izbjegava učenjake i prigovara im. Za svoje protivnike smatra da su u zabludi, a za ono što sam nije shvatio smatra da vodi u zabludu. Kada se suoči sa nečim što ne poznaje, poriče to, smatra lažnim i govori iz svoga neznanja: ‘Ja ne poznajem tu stvar! Ne mislim da je takvo šta postojalo i da sada postoji! Odakle takvo šta da bude!’ A to je zbog povjerenja u svoje mišljenje i nepoznavanja svoga neznanja. Ne prestaje se u neznanju koristiti svojim neznanjem dajući mišljenje o onome što ne poznaje. Izgubljen je u svom neznanju i ohol da bi sticao znanje.”[16]
    17. Imam Sadik: “Jedna od osobina neznalice je to da odgovara prije nego što čuje pitanje, i prije nego shvati namjeru govornika usprotivi se i presuđuje iz neznanja.”[17]
    18. Imam Hadi: “Neznalica je zarobljenik svoga jezika.”

  2. niko se nije rodio sa znanjem. znanje je proces koji nikad ne zavrsava do kraja, sto nas, u neku ruku, sve cini neznalicama. ali fino je podsjetiti se na vlastito neznanje, radi skromnosti i vlastite oholosti. hvala na tom podsjecanju

  3. jako lijepa i duboko poucna prica.

    krupno pa sitno.. pravi redoslijed i to je to. da, to nam i kazuje da treba razmisliti prije no sto mehanicki ucinimo grubost ili finocu, jer najbitnije je biti svjestan, zasto nesto cinimo.

    a svijest i svjesnost jesu sutina Duse i covjekova najdublja Priroda. 🙂

  4. Sve je to u mom prethodnom komentaru dan citatom…dobri moj gostu na vlastitom poprsju
    Ako zaronimo u znatizeljnost da mistici dohakamo vidjeti se ima,onaj ko je vidjenjem oplemenjen,da ona kap iz koje jesmo nije produkt neznanja ,evolucije i prilagodjavanja (gluho bilo)pa da kazemo znanje je nase.Jok to!
    Informacija je neprikosnoven zamajac svemira no,ispostavljana bez znanja je haos zamisliv covjeku jer na to ukazuje sve…od mrava,cvijeta do naseg svijeta.
    Ne zurimo sa zemaljskim znanjem negirajuci znanje namjenjeno covjeku kroz “ugrusak”.I u ovom savjetu je samo dojam u pokusaju svijesti da interpretira znanje kujuci kovanice o znanju sopstvenog neznanja kako bi se kupilo neimanje znanja…iskonskog

  5. ajni, bas tako, svjesnost je kljucna. fokus podstice i usmjerava svjesnost.

    posthumnost, nekako sam se prepozno 🙂 imam ja tog praznog hoda. sa ostalim sam tu negdje, daleko vise na ti nego na vi. mada ova zadnja recenica, ovaj dojam u pokusaju, sjajno

Komentariši