Efekat gusjenice (prije nego što je postala leptir)

Nastavak misli koja se odnosila na upravljanje vremenom i na podjelu stvari na velike i male iz prethodne priče „Riža“.

Iz iste intelektualne sheme koja je kreirala ovu podjelu vučemo i sve ostale podjele, pa onda velike i male stvari zamjenjujemo velikim i malim događajima, velikim i malim ljudima, i naposljetku ili po uzročno-posljedičnom lancu na početku, velikim nama i malim svima ostalim.

Jer mi smo ti koji prave razliku, mi smo ti koji određuju šta je šta, ko je „bolji“ i „veći“, a ko „manji“ i „lošiji“, ko „vrijedan“ našeg vremena i napora, a ko prolazan, bezvrijedan statista naših životnih nastojanja. Sve subjektivno kreće od nas i završava na nama.   

Šta leži u osnovi te potrebe, te odmetnute, odbjegle ideje da se obezvrijede, da se odbace drugi ? Je li to samo demonstracija vlastite nadmoći,  još jedan način da se pokažemo boljim, jačim, većim, superiornijim, čime samo prikriveno pokazujemo vlastiti osjećaj nemoći pred drugim. Ili je to strah od drugog, dašak nesretne prošlosti , otkucaj lošeg i bolnog ranijeg iskustva, osjećaj da nas drugi srozava, ugrožava, čime samo jasno objelodanjujemo otvoreni osjećaj nemoći pred drugim. Osjećaj koji nam preporučava konstantan oprez. A možda je sve opet samo dio iste, sveopšte, nakaradne, bjesomučne i pomalo bolesne trke za raznim ciljevima danas, koja nam ne daje vremena ni za nas same pa je po toj logici nužno uvoditi i restrikciju drugih, racionalizaciju nepotrebnog, ekonomisanje sa vlastitim vremenom i vlastitim ciljevima, čime samo suštinski dokazujemo vlastiti osjećaj nemoći pred svijetom.

Nisam siguran, kao što nisam siguran da li je sa prehrambenog aspekta dopustivo i preporučljivo  miješati narandže i rižu. Iako jedno sadrži vitamin C a drugo vitamin B i oboje nam treba, svako od njih organizam probavlja na različite načine.

Da li je moguće prvi pružiti ruku i bolje se osjećati čak i ako je ona odbijena i gest neshvaćen i neuzvraćen nego kad drugog povrijedimo samo zato da bi eventualno zaštitili sebe. Da li je moguće da bar jednom, makar u razmišljanju, ako ne u konkretnom djelovanju, napravimo tu malu razliku, tu neznatnu i za nas bezopasnu iznimku, pa da prvo krenemo od drugih. Možda je baš to promjena o kojoj sanjamo, koju čekamo i koju očajnički trebamo, koju svijet treba da bi bio bolje i ljepše mjesto za sve. Promjena za koju smo sigurni da treba doći, ali je očekujemo odnekud svana, impozantnu i gigantsku, bučnu i glasnu uz trube i fanfare pratećeg nebeskog orkestra. Da li je moguće da ona može biti nečujna, sitna, blaga i na početku neupadljiva i da nas ništa, baš ništa ne košta kako smo navikli. Da li je moguće da ona može krenuti od nas, da smo baš mi ti koji možemo napraviti ako ne prvi, onda onaj najteži , najvažniji, odlučujući korak, korak koji će pokrenuti sljedeću dominu koja će zatim postepeno pokrenuti ostale, korak koji će napraviti razliku, korak koji će učiniti da vremenom ništa više ne bude kao prije.

9 komentara

  1. Napisao si jednom: genijalno i nisi bio siguran da li zato sto te je potrefilo, dirnulo.. Sada i ja pisem jedno: genijalno, kao malu, reklo bi se podrazumijevajucu stvar, poput zrna rize, poput navike o izvjesnosti sutrasnjeg jutra.

    To jeste ta promjena o kojoj svi vec sve odavno znamo. To jeste ta promjena koja, stoga, nije misticna, nema fanfara, to je nesto sto vise i nije ideja jer je u bas svima nama, pa nije ekskluzivna. Eto, obicna je.

    Imamo vremena sve dok je obicna.

    Hvala ti:-)

  2. Slab sam ti ja sa misljenjem pa se dajem dojmu a i to kosta koliko i davanje pa ti izracunaj kostanje 🙂
    Dakle,receni dojam mi bubnja,i bubnjao je , da ne tragam za razlikom jer je raznolikost uslov da se ne podijelim kako bi raspolucen bio lahak zalogaj za gladnu razlicitost

    Prihvati ovo kao da nisam napisao nista drugo do da prljam vasu misao zapisanu u hamajliji o vratu koja vas brani od poplave sa nanosom smeca iz mog umijeca (Kukuruzovic dobro-poljski)

  3. noise, da, i dalje sam siguran za to genijalno, ali nisam siguran za vlastitu objektivnost u tom konkretnom slucaju, ali ima kod tebe toga sto svakako zadovoljava oba uslova.

    sasvim sam siguran da je i nas stav po pitanju obicnosti isti. tamo gdje nestane pretjerivanje, tamo gdje padnu maske, ostaje ta obicnost koja nije pojednostavljenje. obicnost koja je jedna od rijetkih stvari u koju se mozemo pouzdati u ovim nesigurnim, varavim vremenima. kad nisi siguran sta je sta, gledaj po obicnosti. pisala si o toj obicnosti u “igri”.

    da, imamo vremena dok je obicna, poslije ce se izopaciti kao sto se izopacilo mnogo toga prije nje, postace bajata i neukusna ali ce je i dalje prodavati na svakom ulicnom improvizovanom standu pijacni prodavaci dzepnih izdanja.

    Hvala tebi 🙂

  4. littlefoot 🙂 razumijemo se, nema uzdanja u druge, ali da za druge 🙂 i nema nista banalno u dasku svjezeg, jutarnjeg povjetarca. na kakve god se nacine i koliko god se pojavljivao uvijek mu se iznova radujemo i uvijek nanovo osvjezi 🙂

  5. Gost_7312, ne zamjeri, ali volim uvijek nanovo izmisljati toplu vodu, a sklonostima nije suditi.

    dojam je misao koja u sebi sadrzi priznanje vlastite subjektivnosti, dok je misao dojam koji pretenduje na objektivnost, ali je nikad skroz ne dostize. tako da si unaprijed u prednosti 🙂
    tvoj dojam je dubok, daleko dublji nego sto sjene ovog teksta razbacane na podnevnom suncu mogu dokuciti. licno bi ga samo malcice, malcice izmijenio i umjesto ne tragamo ubacio ne fokusiramo se, nekako je manje kriticno prema traganju. ali to je nista drugo nego moj dojam koji samo baca nepotrebni pijesak na tvoju hamajliju na vratu 🙂

  6. 🙂 moguce je drug, cak i ako zanemarimo savrsena agregatna stanja, da jedno ne iskljucuje drugo, da sve uvijek ne vodi ili ili situaciji . pretpostavka za to je relativiziranje nekih opstih modela srece koji nas uobicajeno stavljaju jedne naspram drugih

Komentariši