Osvrt na otkucaje vremena

Slijedi veoma zanimljiv osvrt koji je dala Lovica na priču otkucaji vremena. Iako  ne bježim sasvim od onog potpuno ličnog dijela oduševljenja osvrtom koji je po prirodi subjektivan i kao takav stvar ukusa i afiniteta, iako ne bježim od osjećaja satisfakcije koju nosi jednostavna činjenica da je neko u svemu vidio nešto, oba ova osjećaja uveliko nadjačava neminovna spoznaja, proizašla iz osvrta, da priča živi svoj život mimo autora, da stvaranje , iako po prirodi lični čin, premašuje svojim opsegom ličnost i ograničenja stvaraoca.  Spoznaja ni nova ni ekskluzivna, spoznaja čak naslućena u mom prvom postu na blogu:

Zajednički eho

Sve moje i nije moje
jer ko će mi jamčit’
da ako slučajno progovorim
davno izgubljenim i zaboravljenim jezikom
nećete prepoznati šapat
koji već odjekuje u vama

Po tome je ova priča više lovicina nego moja, ona je u njoj vidjela i otkrivala daleko više nego što sam ja pišući, svjesno, nastojao da sakrijem i pokažem. Dakle, osvrt:

Život neće čekati, klovnovski osmjesi bit će maska čovjeka koji nosi ugniježdenu tugu u grudima i nudi je pticama dok jutrom raspjevane razbuđuju njegove snove. Život neće čekati, on se mora nositi s tim, mora trčati, iako zna da su njegove staze krugovi.

U otkucajima vremena on osluškuje vlastito bilo i otkriva svijet iznutra dječačkom radoznalošću. Prepoznaje sebe u starcu kojeg se plaši, a da i nije svjestan toga. Prepoznaje sebe u ženi koju voli, a da to sebi ne može priznati. Prepoznaje tragiku, ali je obavija velima lahkoće koja lepršaju na blagom povjetarcu, nudeći pogledu raskošnu igru sudbine o čije niti se i najjači sapletu i padnu, poraženi prolaznošću svega.
On je razigranog duha, otvoren spram svih mogućnosti koje u sebi nose opće dobro, ali da bi se doprlo do njega, mora se zagrebati ispod površine. No, ne zna da postoje krivulje ispod površine koje se ne mogu ispraviti.
Da li može saznati? Pitanje o smislu traganja je prvo na koje nemamo odgovor. Postavljeno prerano, može nas zaustaviti, postavljeno prekasno, može nas poraziti. Ali, postoje trenuci u životu svakog čovjeka kada se na njegovom putu ispriječe smjernice, znakovlje uobličeno često u čudne ili prejednostavne pojave. Da bi ih prepoznao, čovjek mora biti otvorenog duha, a tu otvorenost, naš junak nam otkriva već u prvom dijelu svoje priče koji bih nazvala „Udar sudbine“ iz razoga što donosi odluke naprečac koje iz temelja mijenjaju tok života.

Njegova poezija vuče na Crnjanskog, on u zaboravu ostavlja sela i gradove, dok na licu nosi osmijeh, „besmislen i vreo“ kojim ispisuje ime.

Da bi otkrio smisao svoga putovanja kroz vrijeme, mora se vratiti na početak, u staru brvnaru, gdje će ga sudbina još jednom podučiti mudrosti koju ne može naučiti u knjigama. I promijeniti tok života naprečac. Da bi sve ponovo moglo početi…

Vitruvijeva skica ispisana riječima.

13 komentara

  1. “Sve moje i nije moje
    jer ko će mi jamčit’
    da ako slučajno progovorim
    davno izgubljenim i zaboravljenim jezikom
    nećete prepoznati šapat
    koji već odjekuje u vama” – eto, sve si kazao, stoga samo da kliknem na ENTER 🙂

  2. Za Otkucaje vremena očigledno nije bilo važno vrijeme kada će otkucati (i) u meni. Lovica je čula eho, link vratio na riječ. Između ostalog, pročitala sam i ovo:

    “ona je tip osobe koja cijeni uspjeh i prestiž odakle god oni dolazili. čini mi se da u meni i vidi samo taj konkretni potencijal, malenu, neznatnu mogućnost da ću se jednog dana na nekoj društvenoj ljestvici popeti dovoljno visoko da može mahati sa mnom kao sa paradnom zastavicom kad se to desi. pokušaću da je izostavim iz razmatranja. u nekom i nepovoljnijem razvoju za nas , siguran sam da će me brzo zaboraviti i zamijeniti sa novijim i boljim modelom. onim sa još više potencijala ili možda čak na pravom mjestu realizovanog potencijala.”

    Danas sam se skrasila u determinizmu. Mladost je, naravno, nosila fatalizam, ali ga nisam znala čitati. I dok ja, kasnije, porazmislim o vlastitom “udaru sudbine” (divnoj Lovicinoj pojmovnoj konstrukciji) koji me izveo iz fatalizma preko praznine do (udobnog) determinizma, razmišljam o tvome spoju u Otkucajima. Kako si pomješao to ulje i vodu, kako si to Lovicino “znakovlje” i pustio i prigrlio istovremeno?

    Jedinu pametnu koju, nakon svega, mogu reći je: Riječi zaista zaslužuju da ih čitamo u posebnom, neisforsiranom stanju. Sve ostalo je nepoštovanje.

  3. znaci zivjeli smo mlado i ludo 🙂 mladosti su sve greske dozvoljene, a neke cak i potrebne, da ne kazem pozeljne. pretpostavljam da neces dijeliti moje misljenje, ali sve dok ima vremena, sve dok postoji neki odmak poslije, to sve moze biti i simpaticno. ali ako nema tog odmaka, ako fatalizam predje u determinizam bez (rasta) svjesnosti koju zahtjeva ucenje, onda smo ostali na nivou mehanickog i lekcije ce se ponavljati. kljuc je aktivna svjesnost. kako ovo samo fatalisticko-deterministicki izlazi iz mene 🙂

    odlicno si notirala ove prve dvije faze, i one su, sa razlicitim intenzitetima i pojavnostima, opste. poslije, ako nista ne preskacemo, dolazi jos jedna “meksa”, relativnija, razumnija, holisticka faza koja shvata i oprasta, i samom sebi, ponajvise sebi.
    faze nisu stepeni evolucije, ne oznacavaju nivo bica, stepen razvoja ili slicno, one su poput bioritma, poput godisnjih doba prirodni ciklus modaliteta izmjene energije izmedju nas i svijeta. samo svijest kroz njih ima evoluciju. zasto imaju tri faze, zasto ti na svom novom avataru imas “krunu” sa tri kraka, zasto je mnogo toga u ovom svijetu u znaku tog broja ne znam, ali ono sto znam jeste da je odlicno sredstvo za kvantno opisivanje varijacija ovog svijeta cesto pogreno shvacena i tumacena astrologija. ovdje je ta simbolika toliko jasna i toliko ocita da izaziva jezu, fatalizam, determinizam, relativizam koji razumijeva, kljucna svojstva prva tri astroloska simbola.

    nevjerovatno je kako dobro sustinski primjecujes stvari. bas tako i prigrlio i pustio da bi izmedju toga napravio trece, proces, put, izjednacavajucu silu, koja je istovremeno i vani i unutra. jednom sam kod tebe napisao usud je moranje bez moranja, to ovdje dolazi do izrazaja. naravno nisam raj spoj svjesno alhemizirao, bar ne na onaj uobicajeno svjesni, lijevohemisferski nacin kako to podrazumijevamo (nesto kao planski). u spontanosti nekad lezi drugaciji vid svjesnosti, ziva svjesnost, puna otkrivajucih, ispunjavajucih simbola.

    sto nas prirodno dovodi do tvoje zadnje recenice gdje pojam neisforsirano vise manje odgovara pojmu spontano, s tim da se jedno izrazava preko akcije a drugo preko reakcije ili odbijanja “akcije po svaku cijenu”. lijenost te nedostatak discipline i pravca se cesto mijesaju sa spontanoscu. postoji aktivna spontanost koja nije standardno ugadjanje sebi, ona je otvorena i ravna vanjsko sa unutrasnjim ne forsirajuci ni jedno ni drugo , ona ceka i bira vrijeme, znajuci na poseban nacin sta hoce.

    pozdrav i hvala 🙂

  4. lovice, kome god si namijenila ulogu remorkera stavila si ga u odredjenu prednost 🙂 veliki brodovi, istroseni, bezlicni, megalomanski simboli naseg vremena, nepodesni su za kretanje u malim i uskim prostorima, i tu ovise o malim, simpaticnim, snaznim remorkerima, koji su zadrzali osobnost i dusu 🙂
    bez sale, kod mene skromnost izaziva vece divljenje i stoji na ljestvici osobina daleko vislje od bilo kakvog intelektualnog talenta. intelektualni talenti znaju doci i sami dok se za skromnost danas uglavnom treba boriti. jos kad neko posjeduje oboje divljenje postaje neskromno 🙂

  5. Prednost remorkera je u – tegljenju 🙂 A tebi treba svezati prste kad pišeš neskromno. Čovjek se može diviti samo onome što sam u sebi nosi, tako poznajemo vrijednost vrline, bili svjesni ili ne njenog prisustva u nama.

  6. Zašto svršeno vrijeme, ne postoji svršeno vrijeme 🙂

    Dijeliću tvoje mišljenje. Ne samo da je simpatično, nego je i neophodno. Što teža greška, što teža (preživljena) lekcija, to snažnija “poprirodnjena”, neisforsirana, neosuđujuća etika. Svakako, da bi do ove preobrazbe došlo, potrebna je tvoja aktivna svjesnost ili, kako bih ja to ublažila (jer je aktivna svjesnost ipak više stanje), potrebna je svjesnost o izvlačenju svrhe iz štetnosti. Svi mi štetimo ponekad, ali su samo štetočine (i po sebe i po druge) štetari sa samo tom, ultimativnom svrhom. Svi dobri ljudi, a većina ukupnog čovječanstva su dobri ljudi, slijede svrhu suprotnog načina nakon učinjene prve štete. Malobrojni nastavljaju štetiti samo radi dalje štete.
    Iznenadio si me s tom pretpostavkom da neću dijeliti tvoje mišljenje. Još jedan plus tvrdnji moga starog poznanika: Pretpostavka je majka svih za*eba 🙂

    Nego, sada nadođoh do utiska da ne shvatamo isto pojmove fatalizam, determinizam, holizam. Zašto bi fatalizam trebao biti usudski krut, determinizam bespomoćno pomiren, a holizam mesijanski samorasprostranjen i mek? Mogu biti upravo takvi, ako se konsenzusno složimo da su baš takvi i nikakvi drugačije. Ako ne postignemo konsenzus, onda možemo, razmatrajući sve aspekte svakog pobrojanog sistema, doči i do sljedećeg:

    – fatalizam je, u konačnici, istina, ali fatalizam nije put do nje;
    – determinizam uključuje više objektivnih nepoznatih, ali, proporcionalno, objektivno izmiče cilj;
    – holizam vidi umjesto što gleda, ali mu je pacifizam u vezi sa svim (što VIDI, a ne gleda) objektivno etički neetičan.

    Fatalizam treba znati čitati, nisam to bez veze navela. Holizam to ponajbolje zna, on sve zna, ali mu fali determinisanog. Fali mu etičkih crvenih linija, jer MORA biti saosječajan čak i sa zlom zbog saznanja o genezi, pa i neophodnosti zla. Znam da si shvatio, a ovo nije igra pick the only right way, ovo je bunt protiv relativiziranja svega.

    Kruna sa tri kraka reminiscencija je na moja dječija maštanja na ovom mjestu gdje sam pronašla sagovornike da govorim o onome što u srži jesam bez nepotrebnih naslaga detalja, a baš sa svim detaljima. Dakle, ponovo sam to dijete sa dječijom krunom:-)

    Lovice, ne dijelim divljenje našeg domaćina spram tvoje skromnosti, ali dijelim spram tvoga srca i tvoga uma. Ovo nije vrijeme, bar među domaćima, da se skromnost primjerom širi. Ovo je vrijeme za govorljivu, pronicljivu, etiku prepredenog načina, začinski pomalo ponekad i agresivnu. Samo ti znaš koliko ti je vremena trebalo da taj svoj potencijal svedeš na mjeru prema svome ukusu (lijep ahlak), ali čovječanstvo na ovom jednom bloggu gubi etički saosjećajnu silu (u punom smislu riječi sila) koja mu objektivno jako treba. Ti trebaš sa paziš na svoju mjeru, kao i svi mi, ali ja vjerujem da je tvoja unutrašnja mjera baš mjera.

    Pozdravljam vas puno 🙂

  7. @NOISe, otpozdravljam ti i zahvaljujem se na konstruktivnom komentaru. Slažem se sa rečenim i cijenim tvoje mišljenje, prepredenost i agresivnost morat ću naučiti. A ja volim da učim. 🙂 Zadovoljstvo mi je što možemo razmijeniti misli i učiti jedni od drugih.

  8. lovice, izvini ako mislis da sam premasio mjeru, iskrenost koja nema nista za cilj osim same sebe i stoga mozda ona najopasnija. uzecu to kao opomenu da se obuzdajem ubuduce

    noise,
    pitanje je i da li vrijeme postoji 🙂

    odlicna kolorizacija etike koja je dekolorizira.

    ma pretpostavio sam taj , da ga tako nazovem, bez imalo namjere da te odredim (odredjujem samo povremenu, primjecenu vanjsku manifestaciju neodredive unutrasnje sustine) ostri “revolucionarni” stav , bunt iskazan u komentaru kasnije. samo nisam taj stav postavio na pravo mjesto. on vice “svi na barikade, ne spavajte, nevidljivi rat je tu” i on ne oprasta, pogotovo sebi . stoga.svidja mi se taj stav, meni licno je potreban, jer sam precesto blizu da odem u relativiziranje svega, kao sto si i sama ustvrdila. on opominje i pomaze mi da odredim svoje vrijedonosne sisteme tamo gdje nisu sasvim jasni.
    naravno sasvim je opravdan i potreban taj bunt prema relativiziranju svega.

    svidja mi se kako si precizno, u odnosu na cilj definisala ove pojmove. u sustini mi se razumijemo, mislim da je problem ovdje sto smo tipologiji ljudskih ponasanja pridruzili termine koji su im za dva broja manji pa oboje navlacimo na svoju stranu. kod ovakvih generalizacija to je uvijek problem. moj relativisticli holizam ima u sebi eticku komponentu, on razumije i roditelja koji kaznjava dijete da bi naucilo i dijete koje mora “grijesiti” da bi naucilo, on ne osudjuje nijedno ponasanje, ali ne bjezi od toga da gresku determinira ko gresku, da bi se naucilo.
    pisao sam malo o ovim odnosima u jednoj buducoj prici koha ceka na spontanost da bi se zavrsila. mislim da ce se zvati jedan od mnogih i tamo sam fatalizam opisao kao idealizam.

    aaa, drago mi je da je kruna nasla put nazad do glave 🙂

    u ime eticnosti kreces se po eticki veoma kliskom terenu. isti iskljucivi determinizam iz kojeg je ponikla ideja se ne bi slozio s njom, holisticki relativizam protiv kojeg se ona bori bi.

    sad ne pricamo o istoj vrsti skromnosti. ti kroz svoj revoluciobarni determinizam posmatras skromnost kao predaju, ja kroz determinizam rada na sebi i odnosa prema Bogu i drugim kao na duhovnu neophodnost. ali ne radi se samo o razlicitim nacinima posmatranja, ovdje je rijec o dvije potpuno razlicite skromnosti, jedna je vanjska druga unutrasnja, jedna je svjesna cinjenice da smo samo jedan mali, neznatni ali neophodan kotacic svemira, ni manje ni vise vrijedan od svih ostalih. i to je sve i to je nista, a druga svoju nepozeljnost gradi na svjesnosti cinjenice da nekad za neophodno sirenje unutrasnjih istina nije dovoljno samo reci i ograditi se poslije s tim .

    zahvaljujem objema na odlicnoj i inspirativnoj razmjeni 🙂

Komentariši