Istorija jedne ideje – hladan tuš

Prije otprilike godinu dana pala mi je na pamet spontano, iz čista mira, kako obično krene svaka komplikacija u životu, sumanuta ideja da se počnem tuširati izrazito hladnom vodom. Ljudima obično pada na pamet topla voda, razmišljaju o njoj, izmišljaju je ponovo, a meni je eto, po nekoj prirodnoj  inverziji stvari, pala na pamet hladna. Tad u trendu još nije bio „ice bucket challange“ ili polijevanje kantom hladne vode kako to naš narod mudro naziva,  to  se pojavilo mjesec dva kasnije, a da je moja ideja sačekala do tad sigurno je ne bi ni bilo.  Sa ove vremenske distance, jednako kao i neposredno poslije same pojave ideje, teško je upratiti odakle je ona uopšte došla. Taj mistični izvor ideja još dugo će, za mene, kao i za većinu drugih ostati teška i nedokučiva tajna. Bio je vjerovatno vruć dan i to svakako nije odmoglo , ali i tuširanje mlakom vodom bi sasvim zadovoljilo potrebe jednog takvog dana. Ručica na tušu je možda bila na hladnom i prvo je krenula hladna voda, opet ni prvi ni zadnji put da se to desilo.  Možda se jednu milisekundu nakon pojave ideje pojavila i ideja o praktičnoj korisnosti iste, nedovoljno izvježbanom uhu dovoljno da možda pobrka uzrok i posljedicu, ali kod mene korisnost uvijek dolazi poslije i tu nije bilo dileme. Lijepo je ne biti ovisan o svim tim uključenim i neuključenim bojlerima, čekanju da se poslije povratka sa puta voda zagrije a ti umoran i nemaš neku adekvatnu zamjensku aktivnost koja bi to nadomjestila čekanje. Lijepo je i ne razmišljati koliko ćeš potrošiti tuđih kilowata kad odeš nekom u posjetu, a ni stalno pipkati i podešavati ručicu između tople i hladne vode,  jer tek što nađeš tu idealnu, zadovoljavajuću toplotu ona se već izgubi. Ovako gurneš ručicu na maksimalno hladno i sve su brige i dileme razriješene. Osjećaj slobode neopisiv, skoro ravan onom kad ne bi nikako jeo i imao bilo kakvih obaveza po tom pitanju. Ovako nam se pola života vrti oko toga, a nekima i obje polovice.

Tog prvog hladnog iskustva sigurno ne bi ni bilo da kod mene postoji bar neki normalan, racionalan filter koji stoji između uma i tijela, između  akcije i ideje i ne dozvoljava da se baš sve iz jednog prelije u drugo, filtrirajući ako ne po svrsishodnosti onda bar po potencijalnim posljedicama čina. Za početak svega ništa manje nedužan nije ni uvijek prisutni mazohizam, ali je njegovo ispoljavanje uvijek trenutno, a svaki dugotrajan napor stran mu je i nezanimljiv.  A hladno tuširanje se, poslije prvog pokušaja, uskoro ustalilo i pretvorilo u svakodnevnu jutarnju rutinu.  

Osjećaj poslije tuširanja  bio je izvanredan. Ta sasvim mala pobjeda sebe doprinosila bi ukupno boljem osjećaju kasnije, porastu optimizma, opuštenosti  i samopouzdanja. Rastao je i nivo energije i  svjesnosti trenutka, a stare proganjajuće misli i brige bi se povlačile ili nestajale.  S vremenom mi se prirodno pojavio termin koji bi jednostavnim riječima označavao učinak hladnog tuša – reset organizma. Pozitivni šok usljed tuša učinio bi i da neka sitna glavobolja ili bol u leđima nestanu. Proviđenje je htjelo, kako to kod mene često biva, da se par dana nakon početka tuširanja, ideja hladne vode pojavi u knjizi koju sam u to vrijeme čitao i, dan nakon toga, sve sa brojnim zdravstvenim dobrobitim čina i na jednoj od web stranica koje redovno pratim. U tekstu je bio link na stranicu Američkog neurohirurga koji je detaljno objasnio, sintezom evolutivnog pristupa i pojašnjenjem biohemije mozga i tijela,  kako hladnoća pozitivno utiče na mnoge procese u organizmu , kako poželjno aktivira simpatetički nervni sistem i neke druge mehanizme potrebne za opštu dobrobit i optimalno funkcionisanje i kako je  hladno za nas evolucijski više prirodno stanje od utapanja u toplom kako smo danas u traženje beskrajne ugode sebi na svakom koraku navikli. Koga interesuju detalji ima na linku ovdje https://www.jackkruse.com/cold-thermogenesis-6-the-ancient-pathway/

Pored svih direktnih dobrobiti svakodnevnog hladnog tuša, primjetio sam, zajedno sa još nekim ljudima koji su se ustalili u aktivnosti, i jednu indirektnu dobit, koja se ne primjeti odmah: čovjek se lakše upušta u nove stvari.  Po svjedočenjima ljudi koji godinama to rade, a i prema mom ličnom iskustvu, čovjek se nikad ne navikne na hladnu vodu dovoljno da izostane početni šok prilikom tuširanja. Svakodnevno savladavanje tog šoka iziskuje svakodnevni bijeg iz naše vještački stvorene zone inercije, ugode, komfora i poznatog čijem održavanju pridajemo toliko pažnje i naših napora.  Svakodnevno prelaženje tih granica, makar na banalnom primjeru hladnog tuša, pomaže da se te granice smanje i istanje i u nekim drugim sferama života tako da generalno postajemo fluidniji i otvoreniji. Jedna od indirektnih posljedica tog otvaranja jeste i to što se danas uopšte nalazim ovdje.

2 komentara

  1. Probala sam davno i odustala, jer sam osjetljiva na hladnocu…Bas si mi dosao s ovim postom kao podsjetnik da pokusam ustrajati…Ja volim iskoristiti priliku kada se muz tusira pa mu tus staviti na hladno:d
    Sreca te on nije zlopamtilo niti se ljuti:)

Komentariši