kako sam zalutao u svoj život

bio je jedan drugi pripremljen za mene
i sve je bilo tamo
pejsaži, zgrade, ptice i ljudi
prozračni paperjasti oblaci
naštimani da se podižu u zoru
prozor koji gleda na nebo i
ciganska kočija
prikačena jednom popodnevu

nije zaboravljen ni
miris trave što podsjeća na ljeto
ni jabuka do pola odgrizena
ni jato lasta na putu za jug
na 17ti

samo stara zagubljena violina
ispucala nježno po oba kraja
prkoseći nestvarno gluhoj tišini
nikad nije pronađena

3 komentara

  1. Vanredna je slika ta ciganska kočija okačena o jedno popodne. Diiiiivno 🙂

    Jasno je da si/smo putnik. Ali, zašto mi se čini da je samo violina uvijek ista, nenamještena za razliku od oblaka? Je li ona zagubljena što je samo (ona) ustvari stvarna (stvar je korijen pojma stvarnost, tek sada primjetih, hahaha) ili je stvarnost (o kojoj violina svira) zagubljena?

    Baš, baš lijepo 🙂

  2. noise, divan je nacin na koji si to percipirala u svojim pitanja-slutnja-odgovorima. mozda je pak ta nesavrsena, zagubljena violina jedini nedostajuci element, jedini nacin da uhvatimo smisao, jedini modus da savrsenu stvarnost transformisemo u zivu stvarnost. ona je mozda neravnina, nepravilnost na idealnom krugu koji ukazuje da bi krug mogao biti jos nesto vise osim samo krug. ona je mozda element, poziv, za visim, za jacim, za daljim, postavljen tamo od samog kreatora igre kao mjesto, kao mogucnost , kao sansu da se ima sansa

    da stvar-stvarnost, objekat-objektivnost 🙂

    hvala ti 🙂

    Ajni, ti znas, prekrasna je i neponovljiva mogucnost igre koju nam poezija daje. poezija stvara nove misli, nove slike, nove boje, nove ideje, izrazava radost, izrazava cudjenje Anton Branka Simica, i tako uljepsava svijet i tako daje smisao svijetu i tako radja i preporadja svijet. zato poezija trazi lutalice koji su u svijetu a nisu u svijetu

    hvala i tebi 🙂

Komentariši