Žena

Ponekad miris ljetne noći pomiješan sa daškom svježeg planinskog vjetra nanese u naš svijet nenadano i nešto što nije od njega i što mu ni po jednom zakonu vremena  i zaokruženog ljudskog iskustva ne pripada. Pojavi se to  samo sa nas podsjeti koliko smo i dalje mali u svojoj veličini , koliko  nam je svijet i dalje nov i nepoznat, i da mišljenje da smo ga pomoću naših jednačina do kraja uhvatili i opisali ne ostavljajući prostora ničemu drugom ne stoji čvrsto na svojim brojnim nogama.

Višem policijskom inspektoru M. sa preko 30 godina radnog iskustva ovo nije bio prvi sličan slučaj.

To veče probudio ga je divlji prodoran krik nepoznate, crne ptice koja je, dok je bacio pogled kroz otvoren prozor, dvaput odmahnula krilima i zamakla u crninu noći. Ne uspijevajući da ponovo uhvati pokidane niti sna, ustao je, uzeo sa malene , uredno poslagane hrpe u kutijici kraj prozora jednu  znalački smotanu cigaretu, zapalio je i povukao dim. Osjećaj kako se pluća lagano nadimaju gustim, sivim dimom donio mu je neki mir, zaokupljajuću, umirujuću izvjesnost stalne, poznate, jednostavne radnje koja popunjava one uglove našeg iskustva koji se nepopunjeni prijeteći nadvijaju nad svim ostalim. U trenutku kad je zazvonio telefon pogledao je na nebo i ushitio ga je prizor bezbroj svjetlucavih sjajnih, blještavih iskrica. Sat je pokazivao da je prošlo 3 poslije pola noći. Žena se nervozno premeškoljila na krevetu, promrljala u polusnu „ko je sad“, okrenula se i ponovo utonula u dubok, opijajući san. „Kako je mirna“, pomislio je.

Stanica je poslije modernizacije više ličila na izložbeni salon neudobnog, prenapadnog, drečavog namještaja nego na mjesto namijenjeno istrazi , obradi i procesiranju osumnjičenih.

Sjećao se starih bijelih zidova i jednostavnog čvrstog, masivnog, drvenog namještaja. Kontrast je u ovo doba bio i veći, jer se neonska bijela svjetlost neprirodno razlijevala, obasjavajući i otkrivajući i najskrivenije kutke stanice.

Beskorisni kompjuteri, kopir aparati i druga čuda tehnike su uredno raspoređeni po svim čoškovima postali neizostavan dio dekora od kojeg nije mogao pobjeći ni u osami svoje omanje, izdvojene, u starom stilu, skromno namještene kancelarije. Ipak, izborio je se da pored kompjutera, njegov radni sto i dalje krasi stara, dobro očuvana, siva pisaća mašina marke olympia, dijeleći sa „neprijateljskim“ kompjuterom isto radno mjesto.

U prostoriji dežurnog operativnog, pored dispečera, čekala su ga dva mlađa, uzbuđena i vidno uznemirena policajca koji nisu sakrivali nestrpljenje. Saslušao ih je ovlaš i onda Zaustavio odsječnim pokretom ruke naglasivši da hoće prvo da vidi zapisnik sa lica mjesta, izjave očevidaca i tek onda će ih saslušati detaljnije, pojedinačno, jednog po jednog. Znao je već kako je teško naći objektivne svjedoke i kako su iskazi i zapažanja nestabilni i lako promjenljivi s vremenom. Ovako je, spriječavajući uticaj različitih mišljenja jedno na drugo, to bar dijelom onemogućavao.

Na papiru A4 formata grubo ispisano velikim, štampanim slovima stajalo je:

„ U noći sa 24-og na 25-ti avgust 2015.g. grupa mlađih građana, starosti od 20-25 godina primjetila je nepoznatu, zavijenu ženu kako sjedi na klupi ispred džamije u povratničkom naselju „Stari Grad“. Žena je bila pognuta i kako nije djelovala dobro, a na klupi se zadržala nekoliko sati u kasnim večernjim satima 24.08.2015. neki od njih su joj prišli i upitali je da li je dobro , da li je gladna i da li joj nešto treba. Žena je samo nerazumno i čudno mrmljajući odmahnula glavom. Kad su se više približili vidjeli su da žena ima neurednu, dugu, sivu ili plavu kosu, ali lice joj je ostalo zaklonjeno. Pošto im se nešto u vezi pojave i ponašanja same žene učinilo neobičnim, odlučili su da je prate i da vide šta će se dalje s njom događati. Tačno u 12 po ponoći, ustala je i krenula prema obližnjem groblju-mezarlucima, od džamije udaljenim nekih 50ak metara. Kad je ustala, neki od mladića su uspjeli da je vide i opisali su je kao nezemaljski lijepu mladu ženu, duge plave kose koja se protezala sve do struka. Na groblju se žena ponašala još čudnije, ljubila je pojedine nišane, uzimala sa njih zemlju u ruke i prosipala je unaokolo nešto nerazumno i histerično izgovarajući. To je uplašilo očevice, napustili su mjesto događaja i pozvali policiju dojavivši da nepoznata žena, vjerovatno umno poremećena osoba, odbjegla pacijentica neke od mentalnih ustanova, narušava javni redi i mir.

Na lice mjesta izašli su službenici M.K. i S.V. Žena je i dalje bila tamo, kad su joj se približili okrenula se. Lice joj je bilo starački izbrazdano strašnim borama i sablasno iskrivljeno u užasnu grimasu, a kad je progovorila iz nje je izlazio nerazumljiv, avetinjski mrmot umjesto glasa.  To je zbunilo policajce i dok su se oni snašli, žena je već nestala…“

Istina je bila da su policajci pobjegli prestravljeni, glavom bez obzira, sa mjesta susreta. Saznao je to u dodatnom , odvojenom razgovoru sa svakim od njih. Dok su smogli snage i hrabrosti da se vrate, žena je već bila nestala.

Ispitivanje o detaljima izgleda same žene nije dalo nikakve rezultate. Njene oči, na koje je u ispitivanju bacio naročit akcenat, u šoku i strahu  niko nije ni primjetio, a i drugi detalji njene pojavnosti su se razlikovali od iskaza do iskaza. Razlike su išla čak dotle da su je jedni vidjeli sitnu , malu i pogrbljenu, a drugi visoku i krupnu, jednima je njena kosa bila do zemlje, drugim do malo ispod ramena. Jedan policajac uopšte nije ni primjetio da žena ima maramu. Iz svih tih kontradiktornosti bilo je nemoguće sastaviti pouzdan foto-robot.

Teško je naći vjerodostojne, stabilne svjedoke, sa dobrom moći zapažanja i čije se viđenje neće kolebati kad bude dovedeno u pitanje, pokazalo se Čak i među samim policajcima, kojima bi taj talenat trebao biti presudan za obavljanje poslova.

Trenutno se ovdje ništa više nije moglo učiniti, ionako žurba, neefikasan moderni izum, nije ništa doprinosila da se stvari, po bilo kom pitanju urade bolje.

Do svitanja je ostao jedva sat i bilo je prekasno da se vraća kući. Pošto više nije mogao zaspati, upalio je kompjuter i otvorio pretraživač.

Nije volio te sprave, iz mnoštva razloga. Nije vidio ni njihovu svrhu, osim što su dodatno zakomplikovali ranije uobičajene poslove, povećali potrebu za administracijom i bacili akcenat na neke sasvim nebitne stvari, nisu ništa pomagale u samom glavnom poslu. On se i dalje obavljao na isti stari način. A sprave su ličile na igračke koje je neki lakomisleni, pomodni i povodljivi šef stanice ili neko iz centrale uveo samo zato da se ne bi razlikovao od ostalih.

Pretraživanje za „žena utvara“ dalo je mnoštvo rezultata, od kojih su neki bili i snimci sa nadzornih kamera. Može li biti pouzdaniji svjedok od toga, lišen svake ljudske mogućnosti greške.

Ujutru je odmah zatražio da mu se dostave snimci nadzorne kamere sa džamije. Snimci nisu bili najbolje kvalitete, ali su prikazivali pogurenu i zavijenu ženu kako satima nepomično sjedi na klupi ispred džamije i onda ustaje i odlazi iz vidokruga kamere. U trenutku pojave i odlaska, lice nije bilo direktno vidljivo.

Osim dodatka kamere, slučaj je u par specifičnih detalja, dobu dešavanja, nepoznatoj ženi kao glavnom akteru, protivrječnim iskazima pojedinaca, nalikovao većini sličnih prethodnih. I previše se dobro sjećao prvog takvog slučaja. Ni poslije toliko vremena nijedan, pa ni najsitniji detalj nije ni najmanje izblijedio. Desilo se to u 10ak km udaljenom selu prije nekoliko decenija. Neka omladina se u sitne sate, blizu ponoći, malo bučnije zabavljala na izolovanom školskom igralištu. Neki od njih su bili malo pripiti, ali dvojica, koji su se priključili kasnije nisu nikako pili te večeri. U jednom trenutku iz pravca obližnjih kuća pojavila se žena u bijeloj, kako je izgledalo spavaćici. Jedan od ovih koji su se priključili kasnije, prišao je ženi sa namjerom da je umiri i obeća da će nastojati biti tiši. Pretpostavljao je da je neko iz obližnjih kuća, ponesen bukom, izašao da ih upozori da su preglasni. Međutim kad se približio i progovorio, žena je nešto nejasno promrljala muškim, dubokim, jezivim šapatom i kao na pokretnoj traci otklizala u noć. Kad se priča otvorila, drugi svjedok koji se u isto vrijeme vozio putem u čijem je pravcu žena „otklizala“, naglo je zakočio jer mu je neka prilika u bijelom, na biciklu izašla iz jedne ograde presjekla put i nestala u drugoj ogradi na suprotnoj strani puta. Količina nevjerovatnih, zastrašujućih pojedinosti, od ugljen crne kose, preko nestvarno bijelog lica do zastrašujućih očiju, koje je prvi svjedok u par sekundi susreta uspio pokupiti, bio je najdetaljniji zabilježen opis slične pojave.

(Upozorenje !!! Priča kao i specifična  istina koju ona nosi nametali su mi se toliko da nisam mogao da ih ne napišem a da i dalje ostanem vjeran sebi, ipak dužan sam da vas upozorim da, ako su prethodna dva dijela izazvala kod vas strah ili bilo kakvu vrstu uznemirenosti, preskočite ovaj dio, jer sam ovdje otišao još korak dalje u istom smjeru. s druge strane opet bojimo se onog što ne poznajemo, što je strano našem iskustvu ili što dodiruje neku od naših silnih granica. stoga postoji minimalna šansa da možda suočavanje sa najgorim licem straha, njegovo dosljedno crtanje i bojenje, kao i otvoren pogled prema našim najvećim košmarima, mogu doprinijeti njihovom umanjenju ili nestajanju, ali i širenju. Za što treba biti posebno oprezan ! )

Par dana je sav okolni kraj brujao samo o ženi u bijelom. Neki su naravno sve ismijavali, a drugi su govorili da je žena viđana i ranije, na temeljima kuće u izgradnji ili na usamljenom šumskom puteljku, a sve u uskom krugu od jednog kilometra jedno od drugog. Pojavljivala se tu već 20 godina, od nekog, kako su neki tvrdili, stravičnog udesa koji se dogodio na magistralnom putu u neposrednoj blizini svih susreta. Ipak priču o ženi su poslije nekoliko dana, u naletu novijih i  realnijih događanja svi zaboravljali, a poslije nekog vremena više ni sami direktni svjedoci nisu vjerovali u ono što su vidjeli. Svi osim jednog.

U to vrijeme nije bilo interneta i nije bilo mogućnosti međusobnog uticaja različitih izvora informacija, dok danas sve vrvi pričama o ženi u bijelom. Ima je od 60tih godina prošlog vijeka u svim krajevima svijeta, prolazi pustim cestama , vreba prolaznike, upozorava na nesreće, staju joj vozači, voze je, ispričaju se s njom, saznaju i kako se zove, gdje živi, obično nešto zaboravi u kolima, šal, rukavice, kad odu do adrese koju je spomenula da to vrate saznaju da su ljudi imali kćerku s tim imenom koja je nesretno nastradala u 180j, 20oj godini života prije 5,10 godina. Postala je sastavni dio mnogih lokalnih folklora,  ušla je u urbane legende. Obično početak njenog pojavljivanja vežu sa nesretnom mladom, koja je krenula da kupi vjenčanicu pa nastradala ili je na mjestu najčešćeg pojavljivanja raskinula sa nevjernim vjerenikom. Ima i originalnijih i autentičnijih verzija, sa poznatim akterima, provjerljivim pričama, popraćeno mnoštvom ozbiljnih svjedoka. Tako npr ako imate priliku da se u sitne sate vozite pustom i zabačenom Timočkom krajinom na istoku Srbije, usamljenom cestom  između Zaječara i Timoka, imate  šansu da, kao jedan od stotine prijavljenih očevidaca, sretnete mladu u bijelom sa cvijećem i ako imate sreće, da čak doživite i neki od popratnih elektromagnetnih fenomena same pojave, nestanak radio signala ili peckanje na tijelu u slučaju naglog fizičkog kontakta sa ženom.

Inspektor M. je ujutro dobio informaciju da nijednoj mentalnoj ustanovi u okolini nije nedostajalo pacijenata i stvari su opet bile na početku. Kako strah i uznemirenost građana nije jenjavala ni u narednim danima, rastao je i pritisak na policiju da što prije izađe sa nekom zvaničnom verzijom događanja i smiri širenje glasina koje su počele kružiti unaokolo.

Kad nema zvanične verzije pojave se priče. Prvo se pričalo o nekoj sihr-ženi iz nekoliko kilometara udaljenog sela, koja je za svoje mračne rabote potraživala svježu zemlju sa mezarluka. Zašto bi ta žena prethodno satima sjedila ispred džamije i potezala čak nekoliko kilometara do vidljivog gradskog groblja okruženog kućama kad je imala daleko bliže i skrovitije mnoštvo seoskih, usamljenih i od ljudi odaljenih humki, bez opasnosti da će biti viđena, niko nije znao. Onda su se redale još bizarnije priče. Neko je uspio pronaći ili pretpostaviti da je jedan od mezara koje je žena ljubila pripadao poginulom vojniku iz davnih svjetskih ratova. Djevojka, koja je mladost provela čekajući da se mladić vrati iz rata, dočekala ga je, ali u kovčegu i ne vidjevši ga, te od tad, čak i u vlastitoj smrti, uvijek iznova, proživljava svoje čekanje, svoju ljubav i svoju bol što ga nije, pa makar i mrtvog, vidjela prije ukopavanja.

Inspektor nije uzimao nijednu od tih priča previše ozbiljno, još jednom je saalušao sve svjedoke, pogledao sa stručnjacima snimke sa nadzornih kamera ne bi li ustanovili nešto novo i na kraju kad nije našao ništa odlučio je da sve završi.

Znao je kako se priče brzo šire i kako je ljudska mašta neprikosnovena po tom pitanju, ali je isto tako znao kako većina ljudi olako uzima zvaničnu verziju zdravo za gotovo,  dok samo rijetki i dalje nastoje da pronađu neku svoju. Na kraju svakako istina u nekom njenom obliku ostaje da živi u narodu i prenosi se od uha do uha, daleko dulje od njenog službenog zapisa, jer istina čak i takva iskrivljena dokaz je  da je život nešto više od pukog piknika sa jelom i pićem poslije kojeg nema više ničega.

Ljudi istovremeno i žele da vjeruju i ne vjeruju iz straha. Svijet je  previše nesiguran u sebe da bi tražio odgovor koji otvara nova pitanja, a prava istina već odavno nikog nije zanimala. Stara olympia zaigrala je još jednom, popraćena preciznim vlasititm ritmovima „… žena se više nije pojavljivala. Pretpostavlja se da se radi o osobi sa AD poremećajem ili nekim drugim vidom senilne demencije, vjerovatno iz obližnjih kuća koju je sparna noć natjerala da osvježenje potraži vani i da u zaboravu luta dok je neko nije pronašao ili dok se sama nije sjetila puta do kuće. Daljne izjave svjedoka protivrječne su i nepouzdane, pa ih s obzirom na okolnosti ne možemo uzimati u razmatranje. Slučaj zatvoren.“

Ugasio je svjetlo, izašao napolje i primjetio da je vani već mrkla noć. Izvadio je tabakeru i zapalio jednu od onih uredno smotanih cigareta. Prizor žene u bijelom sa dvije prazne rupe, dva najdublja tamna bezdana, crnija od najcrnje noći, na mjestu očiju, koji vuku sebi poput najbezizlaznijeg vrtloga i istovremeno izazivaju napad čistog užasa i osjećaj terora u stomaku nestao je sa prvim uvučenim dimom. Tad je imao samo 17 godina i bilo je to ujedno i njegovo prvo viđenje i prvi nezvanični slučaj na kojem je radio. Sad je već bio prestar i bilo je prekasno za takve gluposti. Kod kuće ga je čekala žena i vruća kupka koja će sprati sve neprijatno što se nagomilavalo prethodnih dana i, ako bude imao sreće, neki stari crno-bijeli film kakve danas više ne prave.

 

Normal
0

21

false
false
false

BS-LATN-BA
X-NONE
X-NONE

/* Style Definitions */
table.MsoNormalTable
{mso-style-name:”Table Normal”;
mso-tstyle-rowband-size:0;
mso-tstyle-colband-size:0;
mso-style-noshow:yes;
mso-style-priority:99;
mso-style-parent:””;
mso-padding-alt:0cm 5.4pt 0cm 5.4pt;
mso-para-margin-top:0cm;
mso-para-margin-right:0cm;
mso-para-margin-bottom:10.0pt;
mso-para-margin-left:0cm;
line-height:115%;
mso-pagination:widow-orphan;
font-size:11.0pt;
font-family:”Calibri”,”sans-serif”;
mso-ascii-font-family:Calibri;
mso-ascii-theme-font:minor-latin;
mso-hansi-font-family:Calibri;
mso-hansi-theme-font:minor-latin;
mso-fareast-language:EN-US;}

9 komentara

  1. redchemistry, hvala, iako sam sigurno dosta stariji i lijepo je i kulturno sto persiras cak i da nije tako, ali smatram da su na blogu sve te razlike nebitne, svi smo isti, i samo zrelost necijih tekstova i razmisljanja cine razliku, a ne stvarne godine. moje je da kazem da nema potrebe za tim, a ti opet kako hoces i kako ti je najprirodnije 🙂

    ajni 🙂 lijepo si to o vezovima rekla i prorocki za ovu pricu

    zena_vojnik, hvala. vec te vidim u stilu Agate Kristi kako rijesavas misterije, sad mi je zao sto ovo nije detektivska prica, mada je se u jednom trenutku klatila u tom smjeru 🙂

    jaubihbihusrcu 🙂 zena u bijelom ce tek da se pojavi

  2. Moje prve viđene utvare, koje su odredile smjer mojoj sudbini, naučile su me da budem racionalan.

    Da prespavam zimu i probudim se u proljeće 🙂

    Ona se pojavila iz grotla straha, odsustva svjetla i svijesti željne sna, okrjepe toplim mlijekom i korom pogače. Pojavila se tačno onda kad su se stišale razorne jeke zemljotresa, krikovi bačenih u jame, vriskovi obeščašćenih žena, kada su uvrle u dubinu zemlje podivljale bujice i kada je miris baruta i sagorjelih kostiju zamijenio miris svježeg planinskog zraka. Kada se ugasila svijeća djetinjstva, a razbuktao se plamen odrastanja i suočavanja sa sobom i svijetom zateklim.

    Onda kada je čovjek zastao da odahne, sustigao ga je vlastiti užas proživljenog uobličen u nejasnu siluetu čiji je opis svakog očevica tačan, jer odgovara njegovom stanju svijesti i slika je i prilika demona koji ga proganja u noćima bez mjeseca i valjanog razloga da se ujutro probudi.
    Ona prekida nit. Iako je najčešće strašna u prikazu, ona je obična sevdalinka. Ako je moguće da sevdalinka bude obična. Ako je moguće da usamljeni grobovi na Vladića vrhu skrivaju zaspalog cobana, a ne nekog bezimenog svata koji je nevin stradao. Ili ona dva mezara na Bijenićima što po pričama skrivaju bezglave askere, sa glavama pod desnom mišicom kako jurišaju, i u trenutku kad su viđeni, zastali su baš tu.

    Ona nadživljava. A ja to znam. I bit ću pametan. Dozvolit ću joj da me pogleda, dozvolit ću sebi da je vidim. Ali neću propustiti svoju dnevnu rutinu. Samo ću s vremena na vrijeme da stojim zamišljen ne primjećujući nebo i rojeve sjajnih zvijezda.

    Mislim da je krajnje vrijeme da se probudite iz zimskog sna, goste227 i vaše priče.

  3. 🙂

    “zimski san” koji je bio sve osim sna, je malcice predugo trajao, tako da sam u njemu zaboravio ko sam i dokle sam stigao pa se sad moram opet oslanjati na varave i nepouzdane ostatke sjecanja.

    doima me cesto ta tvoja lakoca izrazavanja, tvoja izrazajnost, valjda sto istu nemam pa se za nju moram tesko boriti. vjerujem da je ona i kod tebe samo dijelom Bozji dar a ostalo rezultat usmjerenog napora. nekako sam sklon da lako kod tebe vidim tu istrajnu nepopustljivost prema sebi koja daje gorko-slatke plodove, zasluzene i nekako nevazne same po sebi mimo ostatka procesa. oni su samo ukras vec ravzijenog stabla.

    kod nekog pak plodovi radjaju i na neizrasloj, savitljivoj, slaboj stabljici, prijeteci da je prerano slome.

    stilski predivan, idejno sveobuhvatan osvrt koji je jezgrovito dotakao sva ona znacajna mjesta toka price koji su za glavnog junaka predstavljali odredjenu vrstu istovremeno vanjske i unutrasnje prekretnice, jedna simbolicki priziva drugu u direktno nekauzalnoj-linearnoj vezi, po principu sve sto je unutra vani je i sve sto je vani unutra je.
    tako posmatrajuci i meni si dala jedan sasvim novi ugao, ne samo na ovu pricu, nego i sveukupno a vezano za uocavanje tih prelomnih, suptilnih momenata koji mijenjaju tok licnosti i predstavljaju prijelaz sa jednog na drugo, mjesto kad npr pomirljiva mudrost starosti zamijeni neobuzdani, radoznali zanos mladosti.

Komentariši