Zen po Bosanski

Nekad ne tako davno pod, do ljeta snježnim, vrhovima Bjelašnice živio je mudri starac po imenu Armando.  Pričalo se  da je ranije imo perspektivnu karijeru,  igro centrahalfa u FK Vratniku, a zatim se razočaro i u fudbal,  suđenje i sve pozadinske, mutne radnje koje kvare ljepotu  same igre,   te se razočaran povukao i živio sam u kolibi u osami planine.  Tamo je Armando, posmatrajući stalnu igru planinskih vjetrova,  smjenu dana i noći, zime i proljeća svakih 6 mjeseci, let planinskog orla i udišući nestalna planinska jutarnja isparenja pomudrio i shvatio da fudbal nije sve u životu.

Vijest o Armandovoj mudrosti širila se brzo, prvo od zalutalih, nesretnih alpinista, pa preko čobana koji su popili koju više pa promašili skretanje za stijenu tražeći wc, a onda i od turisičke agencije „sola a mont“ koja je Armanda svrstala u dio svoje stalne sezonske ponude.

Uskoro je kod Armanda bila tolika navala da je morao prijaviti obrt za intelektualne usluge, proširiti prostor ispred kolibe, napraviti klupe za čekaonicu i preko studentskog servisa angažovati sekretaricu, mladu polu-uspješnu studenticu filozofije, koja je ljudima koji su čekali dijelila one brojeve da znaju ko je kad na redu.

 Armando nije pričao mnogo, prvo je strpljivo saslušavao svoje klijente, što bi nekad, ako bi se pojavila kakva nezadovoljna, jadikovanjima sklonija osoba, znalo potrajavati i do duboko u noć, a zatim bi, poslije momenta teatralne tišine, koji bi kod pomenutih osoba trajao nešto kraće od uobičajenog, progovorio jednom kratkom , prosto proširenom rečenicom tipa „kad imaš loptu u nogama riješi je se što prije predajući je drugom igraču“  ili „ne zvjerlaj u publiku kad je lopta u šesnastercu“  i svi bi nakon toga odlazili sretni i zadovoljni sa samo za njih namijenjenom rečenicom koju je Armando izvlačio iz svoje bogate riznice bisera.

Sreća je bila tim veća što Armando svoje usluge nije naplaćivao. Bio je tu doduše neki mali iznos za nezaposlene Kantona, sitnica koja je odlazila za ekologiju i razvoj turizma, taksa za okoliš i čist zrak  i  neizbježni pdv  državi na ukupnu sumu.  Studentica je pomoću specijalne fiskalne kase pogonjene na solarni pogon, uz osmijeh, izdavala račun i otpraćala goste uvijek istim riječima „dođite nam opet“.

Uskoro se u blizini Armandove kolibe pojavio prodavač saćeva i drugih narodnih rukotvorina,  malo poslije njega došli su i prodavač skupocjenog uvoznog meda iz podnožja Alpa ,  te ćevabdžija iz omanjeg gradića sa druge strane planine, da bi, nedugo potom, sva planina odjekivala od života, pjesme i povika novopridošlih stanovnika.

Mala stalno rastuća, šarena zajednica živjela je sretno pod okriljem planine, slavila vrijeme kad orao prvi put napušta svoje gnijezdo, slavila doba prvih snjegova i prvih proljetnih cvjetova, a najviše  slavila svog Armanda i njegovu mudrost koja ih je tu i dovela, omogućivši im zdrav, lijep i veseo život. U  znak zahvalnosti sagradiše mu trg, na njemu ispisaše pomen i sve ukrasiše obilježjima  FK Vratnika.

Kako su pridošlice dolazile sa sobom su dovodili i djecu, neke već pristale mladiće i djevojke, pa Mujo, sin ćevabdžije bješe poznat po marifetlucima i mangupluku kojem nijedna cura sa planine nije odoljevala.  Tako mu ne odoli ni Fata, prelijepa kći planinskog šumara. Oko nje je Mujo obletao, obletao, te ova na kraju ostade u drugom stanju (ne samo od obletanja).

Krile su neko vrijeme majka i Fata Fatino stanje,  strahujući od bijesa strogog, tradicionalnog oca, ali kad se trbuh više nije mogao sakrivati izađe Fata uplašeno pred oca i sve mu prizna. Ipak mu, poznajući očevu prijeku narav,  ne oda ime pravog krivca, ali kad poslije poroda očevi pritisci postadoše neizdržljivi, nesretnoj djevojci ne ostade ništa drugo nego da prizna. Ipak joj bi žao šereta Muje pa umjesto njegovog imena u zadnjem trenutku izgovori  Armandovo.

Svi se iznenadiše kako je stara mrcina, pored silnih mudrovanja imala vremena i da se mota oko mlade i nevine djevojke. Otac bijesan smjesta usta, uze dijete i povede Fatu ravno pred Armandovu kolibu.  Na ulazu ga ne zaustavi ni revnosna studentica sa brojem, odgurnu je i uleti unutra izručujući bujicu optužbi na iznenađenog Armanda istovremeno mu predajući dijete. Armando ih povrativši se kratko pogleda sve troje svojim mudrim, ali blagim pogledom, punim razumijevanja, uze dijete i samo pomirljivo reče „Zar tako“.

Hranio je Armando dijete, slao studenticu svakodnevno po mlijeko u dolinu, presvlačio ga i kupao svježom planinskom vodom i dijete je raslo zdravo i čilo, ne osjetivši nedostatak roditelja.

Kad je navršilo godinu dana, pokaja se Fata, proradi joj zakašnjela majčinska ljubav, a zasiti se  i šeret Mujo mangupskog momačkog života, sazna od Fate za dijete, te zajedno izađoše pred oca i priznaše mu ko je pravi otac. Postiđen šumar, zajedno s njih dvoje, zakuca još jednom na Armandova vrata, spusti pogled i izvini se tiho, pravdajući se neznanjem,  te zatraži dijete nazad. Armando uze dijete koje se prethodno nestašno igralo sa njegovom čičkavom kosom, zastade na trenutak gledajući ga, i preda ga, okrenuvši glavu i ne vidjevši kako dijete, gugućući , pruža ručice njemu.  “Zar tako“ bilo je zadnje što se čulo u prostoriji dok su okrenuvši se izlazili.

Kemo, sin Atifa prodavača saćeva, koji sve ovo prenosi, kune se u majku da je sve bilo kako je ispričano.

6 komentara

  1. slicni smo 🙂 stari tip, ne volim da radimo stvari tek tako 🙂 posljedni borci protiv moderne povrsnosti. drago mi je naravno uvijek cuti tvoj komentar ali ne bih zelio da se toliko obavezujes oko toga, ako ti bas nekad ne dodje spontano i usput 🙂

  2. tragomkise, to je kao ona igra pronadji element koji tu ne pripada 🙂 armando je aluzija na fudbalera diego armando maradona, ali i na moderni trend da negdje u nasem , ali i tudjim narodima ljudi daju imena djeci po fudbalerima, glumcima ili likovima iz sapunica 🙂

Komentariši