Na ivicama beskrajne noći
osvanula mračna zvijezda
hladna i pobunjena
daleka i neljubljena
U tišini duha omrkla
u okovima nade ponikla
krase je sve vrleti naše
proganjaju prazni osmjesi tašti
Osvanula nečujna i tiha
osvanula i gladna i sita
osvanula da ime nađe neime
osvanula da ljeta poljube zime
osvanula da mladić nađe nevjestu
osvanula da se nepošten podiči savješću
Osvanula da pobere sve predrasude i časti
osvanula da vladari ostanu bez vlasti
osvanula da opet krene ispočetka
osvanula da nikad ne bude svršetka
Osvanula da Babilonski kralj ponosa
sretne skitnicu i lopova
U trostruko neobičan dan
Piši noću i odjednom. Grozničavo je dobra.
Inteligentno skrivena, mistična, ezoterična, a lirična (odaje se samo kroz osjećaj, sve ostalo su šifre).
Volim ovako. Tvoja najbolja (ovdje).
Slazem se sa @NOISe.
Prvo sto sam pomislila jeste da je dobro kad se “povampiriš” (pišeš noću). 🙂
“u posuđenom vremenu
u trostruko neobičan dan”…
zanimljivo 🙂
Dobra je.
noc, obukla frak i bijele rukavice? 🙂
noise, nasla si mi “slabost”, govorim to kao da je tesko i kao da ih nemam mnogo:) volim pricati o procesu (i kao da ne volim pricati o svemu ). otkrivajuci je sam po sebi i nikad ne prestaje fascinirati. U jednom starom razgovoru izrazeno je cudjenje trenutkom nastanka ideje. ujutro se npr pojavi u glavi kljucni spoj “osvanula mracna zvijezda”, niotkuda, dok radis nesto banalno i uobicajeno i ta ideja je manje vezana za aktivnosti i razmisljanja prethodnog dana nego recimo san. Jutro mi je dobro jer sam u neku ruku vec resetovan nagomilanim prethodnim iskustvima. ne mogu ipak reci da proces nije nicim pokrenut, npr stavio sam se u status aktivnog cekanja, odlucio sam iz nekog razloga da nesto napisem i da to bude poezija i tu odluku sam ostavio u pozadini i nastavio normalne aktivnosti.
poslije prvog pojavljivanja ideje stvar postaje u neku ruku teza. preambiciozno bi bilo u mom slucaju i uzimajuci u obzir tu specifisnot procesa ocekivati da ja to mogu odjednom iznjedriti. nemam taj kapacitet. ako forsiram i naslanjam se na prvu ideju, izace nesto, ali ne onako kako to zelim. moram nastaviti aktivno cekati, ali sad malo aktivnije i usmjerenije, jer vec imam prvu misao od koje krecem, neke kombinacije sam vec potrosio. onda se npr polako u razlicitim trenucima dana kao kombinacija tog aktivnog usmjerenog cekanja i neprepustanja normalnom uslovmo refleksu svjesne obrade toga, oblikovanja, javlja malo po malo, recenica po recenica nastavak. tako se prica prica sama. ni ja je svjesno odmah ne prepoznajem , pa nekad cak ni poslije. za to treba suzdrzanost i prava mjera distanciranosti. naravno moram je pommalo obradjivati, dotjerivati, ali nastojim minimalno uticati na njen tok svjesnim mehanizmom svojih predrasuda i neintegrisanih iskustava. kljucna je rijec neintegrisanih. razumijeces.
nekad se prica forsira vise sama, trazi svoje vrijeme, namece se, nekad je pasivnija. nekad je poruka unvierzalnija, nekad licnija. sve su to prirodne oscilacije.
nekad forsiram ja jer nemam strpljenja ili koncentracije, nekad se vise prepustim. cjelovitost uprkos vremenskoj fragmentaciji se uci.
drugo fascinatno je sto ti kao u ogledalu vidis sve to, vidis koliko sam ispostovao taj proces. koliko sam mu ostao dosljedan. tacno zans iz kojeg stanja svijesti pisem. ti imas neki kompas za to, koji ni ja do kraja nemam. nekad rezultat ne smatram nicim posebnim, cak sam u dilemi da li je uopste vrijedno objave.
ps sad mi ovdje nedostaje jedna od onih tvojih sjajnih ilustracija koje prilazes uz tekstove . sasvim jasno je vidim, blago poguren starac sa dugim spicastim sesirom, stapom i bradom, u dugoj,zakrpama raznih oblika prosaranoj halji i pomalo luckastog i godinama neprimjereno energicnog i istovremeno naivnog pogleda izmedju neba punog zvijezda i zemlje
lovice, nije do kraja pisano nocu, ali je uslo dijelom u noc, sto je ranije rijetko bio slucaj. nekad sam skoro postavio pitanje da li tamo treba da preselim dio svojih kreativnih aktivnosti, posto su uglavnom protjerane iz drugih dijelova dana i vi mi evo saljete odgovor, jezikom svijeta 🙂 prirodno nisam nocni tip i to mi je malo problem, ali za kreativnost se valja nekad i zrtvovati 🙂
tragomkise, ovo posudjenom vremenu je nastalo kad se blogger trebao ugasiti, pa nije. ali simbolika je naravno sira 🙂
dan je prvo bio zlatan, pa srebren, pa samo neobican 🙂 to je trebalo da naglasi, za nekog ko je jos ostao u dilemi, da uopste nije tuzna pjesma 🙂
lombardos, hvala 🙂 malo sam se borio i pomalo izborio s njom.
elisa_dan 🙂 i stavila sesir i povez preko ociju da mozemo svi na bal pod maskama 🙂
Oh, ovo je materijal za iščitavanje i pregorijevanje od misli!
Slažem se sa NOIse.
Sad ću ja (ponovo) biti svađalica 🙂 Kažeš: “… i nastavio normalne aktivnosti.”. Znaš (a znaš), stvaralaštvo je normalna aktivnost. Nemojmo nasjedati na varke ovakvoga svijeta i nazivati stvaralaštvo onim što je privilegija, što će uslijediti kada se “normalni prioriteti” zadovolje. To je naša hrana, hrana svih nas. Od toga duh buja, raste naše drvo. Znam da to znaš, a ovo kao i podsjećanje i opomenu pišem i sebi koliko i tebi 🙂
Da, znam za tvoju opčinjenost procesom. Valjda zato što TADA doživljavaš. Tada maštaš. I ja, uglavnom, imam tu početnu, poput ove tvoje divne “osvanula mračna zvijezda”. Onda, hmm.. Ponekada je, možda, prije sjedanja pred hartiju već razradim u nešto što se može nazvati tezom (koja negdje vodi). Uglavnom to, ipak, nije formirana teza pred sjedanje pred hartiju. Pustim je, pa gdje ode. Pričali smo već o tome, da.
Nisam sigurna, možda si u pravu da je za ovu tvoju svjetlucavost, svjetlucavost kao u ovoj pjesmi, potrebno prosto ispoštovati proces i ostati mu dosljedan. Ostavljam tebi da razmisliš da li je ipak presudan motiv, snaga i boje tog motiva koji razviju ovakvo stablo i krošnju divnih stihova. To ćeš jedino ti znati (kako sam samo ovo postavila da ne bude sugestivno, hahahaha). Ja, s druge strane, znam koje su moje dvije najljepše i najbolje pjesme. Takve su zato što im je i motiv i moje stanje dalo sve da budu takve.
I ma koliko i ja i ti zatrpali sada ovakvo djelo bla, bla, bla-om, skrenuću nam pažnju na dramatičnu ritmiku ženskih svadbenih pjesama u dvije OSVANULE strofe i apsolutnu čudnost da ovo napiše muškarac. Samo da se zna, te svadbene pjesme čitava su mala nauka i najčešće priprema za put u samo središte straha 🙂 I skrenuću nam, na koncu, pažnju na taj srebrni susret vavilonske moći, znanja i ruinirane dekadencije sa samo naoko naivnom pronicljivošću tog lopova (valjda krade pripovijesti iz svoga skitničarenja). Ko je sad tu koga sreo i kad je ko od tog susreta postao u trostruko neobičan dan? Naravno, retoričko pitanje :-))))
Stellam natus est!
setnosiva,
mislim da ti nemas problema ni sa jednom bazicnom misaonom operacijom od indukcije do apstrakcije zgusnutih misaonih grozdova. operacijama problem predstavlja odmetnuta, odbjegla, izolovana misao. one su za nju neprimjenjive.
noise,
vau 🙂
biću kratak (kao svaki pravi muškarac, trebam li da naglasim 🙂 ),
ti ovdje nekako želiš da istaknes moju ulogu, a ja želim da nekako skinem teret zasluge sa sebe i da prebacim odgovornost iz sfere licnog u sferu nadlicnog. vidiš, tipicno muski izbjegavam odgovornost. ti reagujes, to je dobar pocetak, ali tvoj problem je sto su tvoje reakcije uvijek primjereno racionalne i eticki opravdane , trebalo bi još malo da poradis na tome 🙂