Programi (2)

Prethodnim tekstom samo je dotaknuta tema nesvjesnih, kultoroloških, ograničavajućih mehanizama-popularno nazvanih proogrami stoga što direktno a uglavnom neprimjećeno uveliko uslovljavaju naš način razmišljanja, osjećanja i djelovanja. Nije ni pokušano  pozabavljanje idejom odakle, kako i dokle sve to može ići.  U tom pogledu se često jasno ne razgraničavaju vjerovanja koja su civilizacijski preduboko ukorjenjena od istine. Napomenuto je da nam u razgraničavanju može pomoći otvoren pogled na neke druge civilizacije koje nemaju isti skup ukorjenjenih vjerovanja. Programi, mada neistiniti, i mada troše dosta naše energije i posvećenosti bez preispitivanja, pa i uzrokuju fokusiranje na pogrešne ili trivijalne stvari, ne moraju ipak nužno biti loši ili opasni. Ali čak i kao takvi, svojom nesvjesnošću predstavljaju određenu potencijalnu prijetnju našem integritetu i boljem, potpunijem funkcionisanju.  Nesvjesnost sama po sebi vodi ka dualitetu i neskladu. Tu se skriva pitanje zašto.

Naravno lakše primjećujemo tuđe programe, one koji nisu dio našeg sistema  vjerovanja i koji mogu biti pojedinačni ili od neke druge, po nekom principu odvojene grupacije. Primjećujući ih stvaramo istinite stereotipe koji na pojednostavljen način izdvajaju , najčešće u jednoj riječi, dominantnu, pravladavajuću razliku koja tu grupaciju jasno diferencira od ostalih i iza koje se krije određeni lokalni program.  Mit je najčešće program koji se generacijski prenosi i na kojem određena grupacija-narod zasniva sopstvenu posebnost.

Najintenzivniji programi imaju naglašenu emotivnu odbrambenu komponentu.

 

Da bi se demonstriralo kako to u praksi u stvari izgleda poslužiće dvije priče prepričane po sjećanju iz nekog izgubljenog dokumentarca.

 

Priča prva:

Zalutao zapadnjak-istraživač neutvrdivom igrom slučaja u skrovite dubine nepregledne divlje prašume i tamo naišao na nepoznato, izolovano pleme domorodaca. Bijući iznuren i obolio, odluči da tu ostane neko vrijeme dok se ne oporavi i smogne snage da se vrati nazad u civilizaciju. Kako su domoroci bili gostoljubivi i živjeli skladnim i miroljubivim životom u kome su svi međusobno pomagali i starali jedni o drugim, hrane i čiste vode bilo napretek, a i klima je bila povoljna, pomisli da je pronašao raj na zemlji i sve je bio bliži odluci da tu i ostane.  Kad bi se približavalo vrijeme koje bi sebi određivao za povratak, pogledao bi u vedra nasmijana dječija lica, iskrene osmijehe mještana još nenačete ironičnim prezirom i licemjerjem , oslušnuo bi cvrkut ptica, zvuk obližnjeg bistrog potoka i topot vodopada u daljini, i odlučio bi da ostane još malo. Malo po malo tako ostade nekoliko mjeseci i već je se skoro osjećao dijelom plemena, išao bi sa lovcima u lov ili bi skupljao bobice, kupao se u osvježavajućim riječnim brzacima, naveče pjevao pjesme plemena i odlazio na spavanje umoran, ali sretan i ispunjen ljepotom iskonskog, jednostavnog života.

Čudilo ga je što kod plemena nije vidio ništa od tradicije većine ostalih divljih i udaljenih plemena, nisu imali ratničkih igara, nisu prizivali duhove plešući pod maskama, mladići nisu prolazili surove obrede inicijacije kao uvod u život odraslih, nije bilo šamanskih rituala i bajkovitih mitova koji su se prenosili sa generacije na generaciju. Sve je izgledalo i previše normalno i ničim, izuzev nedostatka tehničkih i naučna pomagala,  nije uveliko odudaralo od modernog, „racionalnog“ načina života.

I ostalo je tako sve dok ga jedno jutro ne probudi žamor koji je dolazio sa obližnjeg, golim okom vidljivog vulkanskog brda. Oko vrha su se okupljali članovi plemena i nosili su neku nejač koju bi zatim , jedno po jedno, bacali u ugašeno grotlo. Potrčao je u nevjerici do vrha i nekako uspio sve na trenutak zaustaviti. Vođa plemena, kojeg do tad nikad nije vidio ljutitog, upita ga grubo i nestrpljivo zašto prekida svetu ceremoniju Moloka. „Čemu služi ta ceremonija“, odgovori mu pitanjem miješajući jezik domorodaca sa nekim jezikom bliskih plemena koji je poznavao.  Vođa odmahnu rukom ne mogavši vjerovati da postoji neko ko to još ne zna i ko pita takva glupa pitanja, te reče na granici bijesa „pa da odobrovoljimo strašnog gospodara vatre, to bar svi znaju“. Istraživač se ne dade smesti već smireno uzvrati„Moj daleki bijeli narod ima moćne naprave pomoću kojih može zaviriti ispod zemlje i vidjeti šta se tamo nalazi. Ne postoji gospodar vatre, ispod zemlje se nalaze velike, ogromne ploče koje plutaju na moru vatre i na mjestima gdje one dodiruju jedna drugu dešavaju se povremeni izljevi te vatre. To nema nikakve veze sa bijesom gospodara. Zar niste nikad probali da preskočite ceremoniju pa da vidite šta će se dogoditi ? “.  

„Ti misliš da smo mi djeca ! Ni nama nije drago što moramo žrtvovati naše sinove i kćeri. Jednom davno smo pokušali da to ne uradimo i iste te godine se nezapamćen gnjev gospodara osuo na nas. Sve su nam kolibe bile spaljene , lovišta uništena a mnogi naši ljudi se nisu uspjeli spasiti. Poslije toga se više niko nikad nije usudio da prkosi gospodaru.  A čak i da je tako kao što kažeš i da imaju te ploče i more vatre, da li te vaše sprave vide ko pokreće to more ? „ na to ga na konačno odgurnu, dajući do znanja da mu neće dozvoliti da više ometa ceremoniju i dade znak ostalim da nastave. Ostali koji su pratili razgovor i  čekali nervozno da vide šta će se dogoditi, pogledaše ga sa odbojnim, hladnim prezirom , okrenuše se kao da više nije vrijedan njihove pažnje i nastaviše započeto. Njemu ne ostade ništa drugo nego da se povuče , napusti selo i konačno, razočaran i uznemiren  vrati  odakle je  došao.

sljedeći dio

2 komentara

  1. sjajna pripovijetka.

    ali jednostavno ti je to goste.. sve dok si iste boje i misljenja kao okolina ( princip kameleona ), sve je okej i u redu.

    onda kada pokusas biti drugaciji i otmes se projekcijama i stegama mase i vecine, nastaje problem i emocionalna bol kod te iste mase.

    a za emocionalnu bol, nema lijeka ni u grotlu vulkana niti na kori zemljinoj.
    njen lijek je u samoj covjekovoj nutrini. 🙂

Komentariši