Suvenir na Sarajevske dane (1)

Meho je većinu studentskih dana provodio u uskom, trošnom, napuštenom potkrovlju stare oronule višespratnice koja se nalazila u jednoj od bezbroj sličnih malih, strmih, zaklonjenih uličica velikog grada. Na ulazu u potkrovlje dočekivala bi ga mala, tijesna, kockasta prostorijica koja je služila samo za odlaganje obuće i sa čije se lijeve strane nalazilo još tješnje , mračno, nisko, konturama krova podrezano kupatilo u koje je jedva stajala omanja kada bez bojlera i minijaturna wc šolja.

Iz prostorijice se ulazilo u još jednu dugu, usku, nefunkcionalnu prostoriju koja je namjenom najviše podsjećala na još jedan bespotreban hodnik i jedino je uski krevet nekako uglavljen između niske, lošom lamperijom od krova odijeljene  tavanice i neravnog, drvenog poda odudarao od  te slike.  Neko ko bi ponekad slučajno zalutao na taj krevet morao bi dobro paziti kad ustaje da naglo ne podigne glavu  i tako udari u nisku, spuštenu tavanicu.

Lamperija je bila u tako lošem stanju da bi kroz brojne propuste i rupe na spojevima neometano u potkrovlje sa krova prodirali razni insekti, prljavština i crvi, sve dok Meho nije jednog dana donio sa rođakom veliki, debeli UNHCR najlon iz humanitarne pomoći i s njim prekrio kompletnu tavanicu.  

Hodnikom se kao kroz tunel , sagevši se na omalenim vratima, dolazilo u glavnu, malo veću prostoriju koja izgledom nije odudarala od ostatka potkrovlja.  U njoj su se na L sudarala dva manja stara kreveta, a nasuprot njih je bio poluraspadnuti kuhinjski element do kojeg se  nalazila ishandana plinska peć na kojoj je Meho ponedeljkom, utorkom i srijedom pravio i podgrijavao grah, a ostalim danima, po uhodanom rasporedu, neka druga jela koja je u međuvremenu naučio spremati. Meho se malo pomalo, stalnim eksperimentisanjem i usavršavanjem , toliko uvještio u spravljanju tog graha da su povremeni gosti potkrovlja , koji su imali priliku da ga probaju, poslije naveliko prepričavali da boljeg graha odavno nisu jeli.   

Sa obje strane izduženog, mračnog poktrovlja stajao je po jedan ispucali, najlonima i trakama oblijepljeni prozor, koji i nije imao neku stvarnu ulogu, jer nije dovoljno propuštao svjetlost, ali su zato hladnoća i toplota neometano ulazili unutra čineći život u potkrovlju  nepodnošljivim u toplijim ljetnim ili hladnijim zimskim danima.  Pogled kroz prozore dosezao je samo do vrhova  okolnih, razbacanih zgrada ili do uskih, zaraslih i zapuštenih dijelova između njih.

Zimi bi Meho dekama prekrio prozore  i tako bar donekle ublažio uticaj hladnog zimskog zraka na  svakodnevni život u potkrovlju. I sam Meho bi se, u nemogućnosti da se drugačije zgrije, zavukao pod jednu od tih humanitarnih, čupavih, zelenih ili smeđih deka, kojima su u ratu često pokrivali konje i iz deke bi samo pomalo provirivalo lice i na momente ruke okrećući stranice knjiga, zbirki i svesaka sa predavanja.

U tome bi mu noćima najčešće jedino društvo pravili gugutavi, umilni, prhutavi stanari koji su naseljavali prostor između krova i tavanice i po kojima je potkrovlje u rječniku Mehinih kolega i prijatelja poprimalo jedan drugi pomalo podrugljiv i veoma prepoznatljiv naziv – golubarnik.

Drugi, ljudski stanari stare, oronule, sive višespratnice, demobilisani borci, penzioneri, izbjeglice koji su ratni vihor zamijenili mirnodopskim močvarama preživljavanja,  voljeli su Mehu,  ne samo jer im je djeci pomagao u matematici ili fizici, ili što je prolazio tiho, uljudno pozdravljao i nije pravio buku kako bi se to uobičajeno  od raskalašene slobodne mladosti očekivalo. Opraštali su mu i kad bi iz dotrajalih, poroznih cijevi probijala voda i važila njihove  zidove i stropove , zvali ga na čaj kad bi im dolazile daleke rodice na udaju, djevojke velikih, crvenih, stidnih obraza i još većih okruglih,  tamnih, očiju. Voljeli su ga jer je Meho bio skroman, jer je iz njega neometano izbijala ničim uništiva, neiskvarena, naivna, prostodušna priroda i najviše voljeli su ga jer je Meho bio jedan od njih, jer su u njemu prepoznavali svoje uspjehe i neuspjehe, svoje radosti i nadanja, svoje tuge i čekanja na nepreglednim raskrsnicama života. Svako je u njemu mogao vidjeti sebe, zaustavljenog negdje na pola koraka, ili produženog tamo gdje produženja nije bilo.

sljedeći dio