O Keltkinjo moja
bojim se da ću se previše približiti
da ćeš me opčiniti tim svojim travama i mirisima
pa neću biti svoj
dok peta legija korača
sa mačem i amforama
Već osjetim ludilo
koje si mi dala
ne da mi mira
stalno si u mislima
pretvorila si mi srce u roj pčela
koje bodu
i kad si sa mnom i kad nisi sa mnom
O Keltkinjo moja
bojim se da se neću dovoljno približiti
da ću biti previše svoj
da ćeš otkriti
da iza ordenja i mača
ne stoji ništa
da iza te pompe i sjaja
samo ranjeno srce spava
dok peta i dalje korača
sa mačem i amforama
i dok krv tvoja
ne silazi s ruku mojih
a zadnji osmijeh bode više
od svih kopalja teutonskih
Keltkinjo moja
Opet plus za poeziju:)
Jako, mocno ali kao da je izdvojen fragment iz vece cjeline…fali nesto, fali pocetak, iako u nekom drugom kontekstu je savrseno bas tako kako jeste.
nasla si bas rijeci koje opisuju moj osjecaj prema tome, sad i meni uzimas rijeci 🙂
mogla bi se tu razvesti cijela poema o rodnim vinogradima toskane, prelijepim predjelima galicije gdje je ona i gdje je peta marsirala neposredno prije novog milenija, ali bas ovako kao izgubljeni fragment, slucajno nadjen u vihoru vremena , vojnicki jasan i sazet, nedorecen, neleprsav, nekitnjast, vise djeluje autenticno
Hoces reci vise muski:)
Zene su sklonije tim leprsavim kicenjem…
Mada, bilo bi lijepo procitati i taj dio koji spominjes…mozda da opet zaronis u taj vremenski vihor, cisto radi balansa:)
da ne zavrsi vojnicki;)
odlicno gost.
ako nam jos dopunis sta ona osjeca, ispod oklopa, i koliko je crveno srce keltkinje, bit ce ovaj stih jedna mala Oda Zivotu. 🙂
nila, mislis fragmenti dnevnika starog rimskog vojskovodje. vidjecemo, ako nadjem 🙂 hvala ti
ajni, hvala, ma ona je izgleda sva u oklopu za njega 🙂 kad se radi o macu razumije stvari dobro, ali kad je rijec o zenskom srcu hm za njega je mozda i zeleno 🙂
Da, tako sam shvatila jer kazes :”ali bas ovako kao izgubljeni fragment, slucajno nadjen u vihoru vremena , vojnicki jasan i sazet…”