ecce mortem

(Upozorenje !!! Tekst bi mogao biti uznemiravajući za one kojima je smrt tabu tema. Zamolio bih takve da tekst preskoče.)

o slatka nemoći što dušu steže
čelični hropcu gorčine jetke
usne razmičeš bezglasnim mukom
uzdahe rađaš tišine svete

vatre drhtave dok čiste tijelo
bezvrijeme mami svjedoke nijeme
zaludna noć napušta prijesto
fenjeri prizivaju svice snene

jutro sluti što  reći ne smije
tamo u daljini trube, fanfare
od drugog neba što stišće,  prijeti
o mila smrti
dok drži me za ruku
da li je moguće ljepše mrijeti

(hrabroj duši što ne zatvara oči ni kad su izazovi najveći)

iz mojih mnogobrojnih iskustava umiranja mogu sa priličnom sigurnošću reći da je smrt problem samo onima kojima se ne dešava. Oni imaju vremena da razmišljaju o njoj, za njih postoje predrasude, koncepti, za njih postoji rascjep između duše i tijela, za njih postoji ponor između misli i djela.

Pjesma je  pisana pod temperaturnom groznicom, poslije par noći borbe, fizičke i mentalne iscprljenosti i šta drugo čovjek da radi, drhtavo zavučen ispod par slojeva deka i jorgana, nego da piše poeziju.

ipak, nisam baš najbolje podnosio to stanje, prenemago sam se i dramatizovo, o čemu govori i ova pjesma, a žene bi rekle tipično muški.  

Smatrao sam stanje koje me je zadesilo nečim najgorim što mi se moglo desiti, odmah poslije pojave facebooka, sve dok mi u goste nije došao stariji rođak i počeo pričati kako je njega  isto stanje zatrefilo u logoru, velikom hladnom hangaru, gdje je zajedno boravilo stotine muškaraca, gdje nisu imali ni pokrivača, ni wca, i gdje nisi smio reći ni da si bolestan,iznuren, dehidriran od čega su ti usta i jezik isušeni i puni gnojnih rana, jer bi se onda sve brzo završilo i niko se ne bi dalje baćkao s tobom. Ipak preživio je , zahvaljujući dobrim ljudima, kojih ima svugdje i koji su mu pomogli, dali mu tablete i poslije ga pustili. Mogu samo zamisliti jednu noć te patnje, te zime što te uzima i koju nemaš s čim ublažiti, tu stalnu potrebu da ideš u wc kojeg, ako i ima, negdje je vani i moraš pitati pijanog, bezobzirnog čuvara da te pusti, a pustiće te jednom, drugi put si već uznemiravajuća dosada koje se možeš riješiti jednostavnim, nepojmljivo, nestvarno laganim pritiskom okidača i nikom poslije ništa . Mogu zamisliti i te stalne suhoće u ustima koja siše sve preostale sokove iz tebe, te iscrpljenosti, psihičke demoraliziranosti i bez bolesti, samim prisustvom u logoru. A opet kakvih sve stanja ima…

Neki dan mi u haustoru upade u oči visok, mršav, očigledno stariji čovjek, relativno pristojno obučen, sa kabanicom ispod koje je, očito namjerno, sakrivao lice, jer se držao nekako pogureno, a  u trenutku kad sam prolazio, nekako je nespretno i stalno okretao leđa kao da se krije.  To je naravno izazvalo još veću sumnju i poticaj da ga bolje pogledam i baš sam htio da upitam „jeste li dobro ?“ kad sam primjetio nešto kraće hlaće na peglu,  neurednu sijedu bradu i nešto neopisivo što je nečemu u meni bilo dovoljno da u šoku strašno odjekne „Beskućnik“ kao da su se sve niti naglo i iznenada povezale i sve je odjednom postalo jasno.  „Ušao je u haustor samo da se malo zgrije “ nastavilo je da govori to nešto, nije onaj bahati, drski beskućnik koji i pojavom i stavom osuđuje i svijet i druge za svoje probleme, nije ni onaj beskućnik koji je prihvatio stanje kakvo jest i drugi ga više ne interesuju jer mu ne mogu i neće pomoći pa se sam bori koliko može i umije. Ovo je potpuno druga, rijetka i najstrašnija vrsta beskućnika, onaj što ga je još stid, što nije prihvatio i što krivi sebe a ne druge. Taj stid odaje da mu je još stalo, da je još duboko u sebi sačuvao neki osjećaj reda, nade i poštovanja prema drugim, prema onim koji su ga odbacili. Pa može li gore od toga. Za rođaka je koncentracioni logor bio par strašnih, najstrašnijih mjeseci pa prestao, a za njega je to čitav život,  pun nemilosrdnih, zloslutnih,  neprijateljskih vojnika kojima nije stalo.  I ja sam se, poslije iznenadnog početnog impulsa da ga odvedem u stan i ugrijem,  pošto sam se sjetio da je možda bolestan, opasan po moje ukućane, da žurim i nemam načina da mu pomognem, pretvorio u još jednog kojem nije stalo.

Pouka priče je jasna, za one koji je ne vide napisaću je  naglas, postoje možda gore stvari i od facebooka.