(Upozorenje !!! Tekst bi mogao biti uznemiravajući za one kojima je smrt tabu tema. Zamolio bih takve da tekst preskoče.)
o slatka nemoći što dušu steže
čelični hropcu gorčine jetke
usne razmičeš bezglasnim mukom
uzdahe rađaš tišine svete
vatre drhtave dok čiste tijelo
bezvrijeme mami svjedoke nijeme
zaludna noć napušta prijesto
fenjeri prizivaju svice snene
jutro sluti što reći ne smije
tamo u daljini trube, fanfare
od drugog neba što stišće, prijeti
o mila smrti
dok drži me za ruku
da li je moguće ljepše mrijeti
(hrabroj duši što ne zatvara oči ni kad su izazovi najveći)
iz mojih mnogobrojnih iskustava umiranja mogu sa priličnom sigurnošću reći da je smrt problem samo onima kojima se ne dešava. Oni imaju vremena da razmišljaju o njoj, za njih postoje predrasude, koncepti, za njih postoji rascjep između duše i tijela, za njih postoji ponor između misli i djela.
Pjesma je pisana pod temperaturnom groznicom, poslije par noći borbe, fizičke i mentalne iscprljenosti i šta drugo čovjek da radi, drhtavo zavučen ispod par slojeva deka i jorgana, nego da piše poeziju.
ipak, nisam baš najbolje podnosio to stanje, prenemago sam se i dramatizovo, o čemu govori i ova pjesma, a žene bi rekle tipično muški.
Smatrao sam stanje koje me je zadesilo nečim najgorim što mi se moglo desiti, odmah poslije pojave facebooka, sve dok mi u goste nije došao stariji rođak i počeo pričati kako je njega isto stanje zatrefilo u logoru, velikom hladnom hangaru, gdje je zajedno boravilo stotine muškaraca, gdje nisu imali ni pokrivača, ni wca, i gdje nisi smio reći ni da si bolestan,iznuren, dehidriran od čega su ti usta i jezik isušeni i puni gnojnih rana, jer bi se onda sve brzo završilo i niko se ne bi dalje baćkao s tobom. Ipak preživio je , zahvaljujući dobrim ljudima, kojih ima svugdje i koji su mu pomogli, dali mu tablete i poslije ga pustili. Mogu samo zamisliti jednu noć te patnje, te zime što te uzima i koju nemaš s čim ublažiti, tu stalnu potrebu da ideš u wc kojeg, ako i ima, negdje je vani i moraš pitati pijanog, bezobzirnog čuvara da te pusti, a pustiće te jednom, drugi put si već uznemiravajuća dosada koje se možeš riješiti jednostavnim, nepojmljivo, nestvarno laganim pritiskom okidača i nikom poslije ništa . Mogu zamisliti i te stalne suhoće u ustima koja siše sve preostale sokove iz tebe, te iscrpljenosti, psihičke demoraliziranosti i bez bolesti, samim prisustvom u logoru. A opet kakvih sve stanja ima…
Neki dan mi u haustoru upade u oči visok, mršav, očigledno stariji čovjek, relativno pristojno obučen, sa kabanicom ispod koje je, očito namjerno, sakrivao lice, jer se držao nekako pogureno, a u trenutku kad sam prolazio, nekako je nespretno i stalno okretao leđa kao da se krije. To je naravno izazvalo još veću sumnju i poticaj da ga bolje pogledam i baš sam htio da upitam „jeste li dobro ?“ kad sam primjetio nešto kraće hlaće na peglu, neurednu sijedu bradu i nešto neopisivo što je nečemu u meni bilo dovoljno da u šoku strašno odjekne „Beskućnik“ kao da su se sve niti naglo i iznenada povezale i sve je odjednom postalo jasno. „Ušao je u haustor samo da se malo zgrije “ nastavilo je da govori to nešto, nije onaj bahati, drski beskućnik koji i pojavom i stavom osuđuje i svijet i druge za svoje probleme, nije ni onaj beskućnik koji je prihvatio stanje kakvo jest i drugi ga više ne interesuju jer mu ne mogu i neće pomoći pa se sam bori koliko može i umije. Ovo je potpuno druga, rijetka i najstrašnija vrsta beskućnika, onaj što ga je još stid, što nije prihvatio i što krivi sebe a ne druge. Taj stid odaje da mu je još stalo, da je još duboko u sebi sačuvao neki osjećaj reda, nade i poštovanja prema drugim, prema onim koji su ga odbacili. Pa može li gore od toga. Za rođaka je koncentracioni logor bio par strašnih, najstrašnijih mjeseci pa prestao, a za njega je to čitav život, pun nemilosrdnih, zloslutnih, neprijateljskih vojnika kojima nije stalo. I ja sam se, poslije iznenadnog početnog impulsa da ga odvedem u stan i ugrijem, pošto sam se sjetio da je možda bolestan, opasan po moje ukućane, da žurim i nemam načina da mu pomognem, pretvorio u još jednog kojem nije stalo.
Pouka priče je jasna, za one koji je ne vide napisaću je naglas, postoje možda gore stvari i od facebooka.
ecce homo! ecce mortem!
Brz oporavak želim.
Pitam se postoji li priča nakon koje misao ne može biti – uvijek ima gore. Nažalost?
vatre drhtave dok čiste tijelo, uvijek utješna misao u bolesti. 🙂
nekome je smrt jedina perspektiva i najbolje sto mu se moze desiti …
Koji brutalan i povrsan komentar!
Kao da neki imaju ekskluzivno pravo na vjecnost u ovom zivotu.
Iskustvo umiranja, ne znam moze li biti lijepo bilo gdje i bilo kad?
Slazem se sa tobom da je problem onima kojima se ne desava iako ima i izuzetaka.
Desavala mi se i bjezala sam od nje, mislim cijeli zivot, dok nisam shvatila da vise nema bjezanja. Niti imas kud pobjeci, niti imas gdje, niti imas potrebu za bjezanjem…umaci svakako ne mozes.
Naizgled isto iskustvo nevolja ili bolest a svako to razlicito dozivi.Beskucnici su nam uvijek bili i ostali prijetnja…ne znam zasto je to tako i zasto se na to gleda sa negativnom konotacijom, skoro uvijek.
Ima ljudi koji to izaberu kao stil zivota, iako je tesko u to vjerovati a ima ih i koji silom prilika dozive kao realnost.
U pocetku je za svakog sokantno stanje (ne cudi me sad sto si to povezao sa ovom temom o smrti) ali kad ponos uzmes i odbacis kao nesto nepotrebno i nebitno, pocinju da pomaljaju glavu neke druge vrijednosti.
Taj nemio udarac sudbine i jeste najveca lekcija za oholost koju ljudsko bice moze imati.
Ta bolest koju spominjes, djeluje mi kao da se desila nekad ranije ili grijesim?
lijepa gesta.. ko ima uho cuje, ko ima Srce on ljubi, covjeka .
a stih mi je mrak dobar i nije mi uopce uznemirujuci. 🙂
lovice,
bila je to neka ranije groznica, ali hvala u svakom slucaju 🙂
zena_vojnik,
da, svaka prica ima svoju jos goru verziju i tako unedogled. medicinski je neosporna cinjenica da povisena temperatura unistava viruse i bakterije jer je njihova biohemija prilagodjena nizim temperaturama, ali ovdje se ipak misli na jednu drugu vrstu ciscenja, finalnog da tako kazem 🙂
jasni,
iz uobicajene perspektive tuzno, ali tako je. u odnosu na zivot nekim smrt dodje kao spas. s druge strane opet, paradoksalno, svima nam je smrt perspektiva 🙂
nila,
mislim da se niste razumjeli najbolje tj da ste temi prisli sa razlicitih nivoa razumijevanja.
ako bi uzimali u obzir price onih koji su skoro otisli pa se u nekoj tacki vratili i uporedili to sa pricama nekih koji misle da su osvijestili cin rodjenja, mogli bi, kao opsti zakljucak reci da je za vecinu ljudi, ali ipak individualno, umiranje daleko ljepse iskustvo i da cesto, u nezavisno ponovljenim sjecanjima, nalikuje povratku domu i kraju iluzije.
da, ta subjektivnost dozivljaja nikad ne prestaje da zacudjuje, zato su nam iskrena tudja iskustva odlicna referenca , daju nam siru sliku , alate i poticaj da povecamo svoj prag iskustava i mogucnosti.
beskucnici su posebna prica, komentarisacu ih na prekrasnom postu na tvom blogu.
Ajni,
hvala, stih je i pisan u mraku 🙂 trebala je biti lijepa gesta ali je ostalo samo na lijepom pocetnom impulsu.
svakako ko ima srce ljubi covjeka koji god da je.