GOVOR O POEZIJI (Vislava ŠIMBORSKA)

Vjerovatno je u govoru prva rečenica uvijek najteža. Nju sam , dakle, već izrekla. Ali osjećam da će i naredne rečenice biti teške, treća, šesta, deseta, sve do posljednje, zato što treba da govorim o poeziji. O toj temi rijetko se ispovijedam, gotovo nikada. I uvijek me pratilo uvjerenje da to ne činim najbolje. Zato moje izlaganje neće biti suviše dugo. Svako nesavršenstvo lakše se podnosi, ako se daje u malim dozama. Današnji pjesnik je skeptičan i podozriv čak – a možda prije svega- prema samome sebi. Nerado javno priznaje da je pjesnik – kao da se toga pomalo stidi. Ali u našoj bučnoj epohi mnogo lakše je priznati vlastite nedostatke, samo ako se predstave efektno, a mnogo teže vrline, jer su dublje skrivene i sam čovjek u njih ne vjeruje potpuno… U raznim anketama ili u razgovorima sa slučajnim ljudima, kada pjesnik konačno ipak mora da saopći svoje zanimanje, on uopšteno kaže "literat" ili nabraja dodatna zanimanja kojima se bavi. Saznanje da imaju posla sa pjesnikom urednici ili saputnici u autobusu primaju s nedoumicom i uznemirenjem. Pretpostavljam da i filozof pobuđuje sličnu zabrinutost. On je ipak u boljem položaju, jer najčešće ima mogućnost ukrašavanja svoje profesije nekom naučnom titulom. Profesor filozofije – to već zvuči mnogo ozbiljnije. Ipak, nema profesora poezije. To bi, štaviše, značilo daje to posao koji zahtijeva specijalističke studije, regularno polaganje ispita, teoretske rasprave obogaćene bibliografijom i napomenama, te napokon i svečanosti dobijanja diploma. A to bi nadalje značilo da, ako se želi biti pjesnik, nisu dovoljni listovi papira makar ispisani najdivnijim stihovima – neophodan je, i to prije svega, nakakav papir sa pečatom. Sjetimo se da je upravo na takvoj osnovi osuđen na izgnanstvo ponos ruske poezije, kasniji Nobelovac Josif Brodski. Smatrali su ga "parazitom", zato što nije imao službenu potvrdu da mu je slobodno da bude pjesnik…Prije nekoliko godina imala sam čast i radost da ga lično upoznam. Primijetila sam da je on jedini među svim pjesnicima koje sam poznavala volio za sebe reći da je "pjesnik". Izgovarao je tu riječ bez unutrašnjih otpora, čak sa nekom izazivačkom slobodom. Mislim da je to zbog sjećanja na brutalna poniženja kakva je doživio u mladosti. U srećnim zemljama, gdje se ljudski ponos ne narušava tako lako, pjesnici doista žele da budu objavljivani, čitani i shvaćeni, ali ne čine ništa ili vrlo malo da se svakodnevno razlikuju od ostalih ljudi. A još nedavno, u prvim desetljećima našega vijeka, pjesnici su voljeli da šokiraju odabranom odjećom i ekscentričnim ponašanjem. Ipak je to uvijek bio prizor za javnu upotrebu. Dolazio je trenutak kada je pjesnik zatvarao vrata za sobom, skidao sa sebe sve te pelerine,nakite i druge poetične dodatke i ostajao u tišini, u očekivanju samoga sebe, nad još neispisanim listom papira. Jer, zaista samo to se računa. Karakteristična stvar. Neprekidno se proizvodi veoma mnogo biografskih filmova o velikim naučnicima i velikim umjetnicima. Zadatak ambicioznijih reditelja je da što vjernije predstave stvaralački proces, koji je u konačnom rezultatu dovodio do važnih naučnih otkrića ili nastajanja najslavnijih djela umjetnosti.

Moguće je s kakvim – takvim uspjehom pokazati rad nekih naučnika: laboratorije, različiti uređaji, mehanizmi u pokretu u stanju su za izvjesno vrijeme zadržati pažnju gledalaca. Uz to, veoma dramatični bivaju trenuci nesigurnosti ili eksperimenti, ponavljani hiljaditi put, samo s malom modifikacijom, ipak uspijevaju. Mogu biti gledljivi filmovi o slikarima – mogu se otvoriti sve faze nastajanja slike, od početne crte do posljednjeg doticaja kista. Filmovi o kompozitorima ispunjeni su muzikom – od prvih taktova koje stvaralac čuje u sebi, sve do zrele forme djela raspisanog za instrumente. Sve je to i dalje naivno i ne govori ništa o onom čudnom stanju duha, popularno zvanom nadahnuće, ali se bar ima šta gledati i ima šta čuti. Najgore je s pjesnicima. Njihov rad je beznadežno nefotogeničan. Čovjek sjedi za stolom ili leži na kauču, bulji nepokretnim pogledom u zid ili plafon,s vremena na vrijeme napiše sedam redaka, od kojih jedan precrta nakon petnaest minuta i opet prođe satu kojem se ništa ne događa… Koji bi gledalac izdržao nešto slično?

Govor Vislave ŠIMBORSKE pred Nobelovom akademijom u Štokholmu 7.12.1996.

ŽIVOT NA LICU MJESTA

Život na licu mjesta.
Predstava bez probe.
Tijelo bez mjere.
Glava bez razmišljanja.

Ne znam ulogu koju igram.
Znam samo da je moja, nezamjenljiva.

O čemu govori komad,
odgonetati moram tek na sceni.

Rđavo pripremljena za počast života,
teško podnosim nametnuti tempo akcije.
Improvizujem, mada se gadim improvizacija.
Na svakom koraku spotičem se s nepoznavanjem stvari.
Moj način postojanja vonja ustajalošću.
Moji instinkti su posve amaterski.
Trema, objašnjavajući me, još više me ponižava.
Srećne okolnosti osjćam kao okrutne.

Nepovratne riječi i pokreti,
nedobrojane zvijezde,
karakter kao plašt u trku zakopčavam –
to su žalosne posljedice te naglosti.

Da je bar jednu srijedu odvježbati na vrijeme
ili bar jedan četvrtak još jednom ponoviti!
I eto, već petak dolazi s nepoznatim scenarijem!
Je li to u redu – pitam
(hrapavim glasom,
jer mi iza kulisa nisu dozvolili ni da se iskašljem).

 
Varljiva je misao da je to samo površan ispit,
održan u provizornoj prostoriji. Ne.
Stojim usred dekoracija i vidim kako su solidne.
Udara me složenost svakakvih rekvizita.
Okretna aparatura djeluje već dugo.
Popaljene su čak i najdalje magline.
Oh, uopšte ne sumnjam da je to premijera.
I što god da učinim
pretvoriće se zauvijek u ono što sam učinila.

 

7 komentara

  1. Oni mene uče kako da živim, ja njih kako da prežive.

    Mrs. Dorothy Parker and the vicious circle.
    “Nosim svoje srce na rukavu, kao mokru, crvenu mrlju.”

    I rekla je; Poema u neredu, (“nered nas ubija”) tako se kristalno jasno pronađe vezni red pod uvjetom da preživiš. (jer…”nered nas ubija”)

    Black. Darker. Magic.

    Počinje sa sjećanjem, završava sa izmišljanjem koje postaje imperativ za sreću, što znači-živjeti nesreću, i uzeti najbolje iz nje.

    ……….

    Zasaditi drvo u pustinji, u fatamorgani, u prilivu halucinacije, a tražiti ga cijeloga života, kao stvarno.

    https://www.youtube.com/watch?v=7zOfddj5E4o

    Sve je razbacano, u formi složeno, počnem slikati na platnu, završim sa riječima na papiru. Samo produžetak u odgovarajućem sensumu.

    I naravno,
    Adaptation:
    ” To begin…to begin…How to start? I'm hungry. I should get coffee. Coffee would help me think. Maybe I should write something first, then reward myself with coffee. Coffee and a muffin. Okay, so I need to establish the themes. Maybe a banana-nut.
    That's a good muffin.”

    🙂

    Izvrsna Istina teksta kojeg ste prenijeli. I kako lijepo izrečena.

  2. dora_maar, 🙂

    hvala za dvije sjajne preporuke, nisam imao priliku, a vec vidim da ce to biti radost sensumu.

    jednom si pominjala da , kad pises, pises iskljucivo iz vlastitog iskustva i zato bi mogla biti ilustrator prije nego pisac, a ovdje nairem da se mozes sazivjeti i sa tudjim iskustvom ako ti je dovoljno blisko i dozivjeti ga kao vlastito. fasciniran sam potencijalom dijeljenja iskustava i rusenja granica osobnosti u kreativnom cinu.

    odlicno si pogodila primjere, nekako se komplementarni sa Simborskom iz ovog teksta. kod stvaraoca i narocito pjesnika ocekivano je da duboko zaranjanje u sebe nekako ostavi traga na svakodnevnom zivotu, rezultujuci nekom vrstom labilnosti, emotivne neuravnotezenosti pa i cudljivosti ponekad pomijesane i sa ekskluzivnoscu.
    ali to je opet povratna sprega, jer karakter i pjesnik i djelo neraskidivo su, mada ne uvijek vidljivo, povezani, a Simborska, sudeci po onom kraju povezanosti koji se odnosi na djelo,a evo i ovaj tekst govori pomalo o tome, dobro i rijetko drzi taj balans na sredini. njeni emotivni ekstremi , ako i postoje, sakriveni su i nevidljivi onima koji je citaju.
    vjerujem da je to umijece nepretencioznosti ono sto se moze od nje nauciti.

  3. arhangelsk,

    lijepo receno.
    iza svijeta staticnih slika skrivaju se zivi dinamicni pejsazi. uvijek ista masta koja nikad nije ista masta ih sakriva s jedne strane i razotkriva sa druge. sto je vise takve maste sa obje strane to svijet ima manje sanse da dodje do svog kraja

  4. Moja omiljena pjesnikinja mada, kod nas, skoro pa nepoznata. Slično je i sa drugom nobelovkom, Svetlanom Aleksievič čija još ni jedna knjiga nije prevedena na Bosanski. Dodaću vašem postu, na svom blogu, još jedan kratki opis ličnosti i djela Vislave. Pozdrav

  5. zvucace cudno i moja omiljena pjesnikinja, mada eto nisam prepoznao taj stih gore. svoje omiljenosti konzumiram polako i natenane. takodje nisam znao nijedan detalj iz njenog zivota, osim ove price gore, ali ono sto sam procitao kod tebe jos vise me ucvrstilo u mom intuitivnom dojmu o njoj.

    Svetlanu nisam citao, pa bi te zamolio da nekad na blogu stavis nekad nesto, ako ti bude pri ruci.

    na pjesnike i pjesnikinje nalecem slucajno, usput, nosen nekom nejasnom slutnjom i jos nejasnijom lutajucom potrebom koja ih nalazi, nikad ciljano i sistematski.

Komentariši