Buka

Gdje god da pođeš duž ove naše ispresijecane i najviše umnim barijerima podijeljene i raščerećene zemlje nailaziš na iste krupne i svjetlucave simbole globalnog „sjaja“ i moći .  Apoteke, banke,  tržni centri neizostavno su sastavni dijelovi kako svakog urbanog gradskog okoliša tako i svake nakupnine od makar par kuća, pa i onih poprilično udaljenih od ostatka civilizacije.  Globalni simboli nekako su našli  načina da dopru i do njih.

Uostalom simptomatično je da su ti simboli baš i najvidljiviji  ovdje na svojoj udaljenoj civilizacijskoj periferiji nego u blještavim, potentnim središtima svog neopipljivog i neomeđenog carstva.

Činjenica da nikome nisi previše bitan i  da do tebe dopire samo ono što svi drugi već odavno odbace ili ono čega kod njih ima i previše pa se kroz tanku, neprimjetnu pukotinu preljeva i do tebe, vjerovatno igra u tom pogledu neku ulogu.

Njima ne smetaju ni naše podjele, naše izmišljene linije razdvajanja odakle su jedni i dokle su drugi, čak naprotiv, sasvim uredno ćete na istim bankomatima s jedne strane naći ćirilićne opcije na srpskom i ruskom, a s druge strane latinične na bosanskom, njemačkom i engleskom. Novac koji podignete ipak je isti i za njega  ćete u istim tržnim centrima na različitim stranama moći kupiti potpuno iste omiljene globalne robne marke.  Novac ,  simboli i robne marke uprkos vještom prilagođavanju našim lokalnim različitostima govore istim globalnim jezikom.  Malo pomalo neke od njegovih riječi, polako iz tihog šapata prelaze u sve jaču, nesnosnu, alarmantnu i zaglušujuću  buku. 

Većina nas je dovoljno dezorijentisana ličnim, svakodnevnim, nametnutim  poteškoćama, ili omamljena slatkim, obećavajućim, uspavljajućum prizvukom simbola  da bi mogla da u toj buci razazna bilo kakav čitljiv sadržaj.  Drugi buku uopšte i ne primjećuju i za njih je ona već uveliko srasla sa rastućom pozadinskom tišinom postajući polako njen sastavni, nerazdvojni dio. za njih je ova priča ako ne sasvim neumjesno paranoična, onda bar preuveličana preko svake razumne mjere.

I dok smo mi zaokupljeni sa vlastitim unutrašnjim, besmislenim i krajnje uzaludnim i još više od toga, brutalnim i krvavim konfliktima, kao i traženjem načina da onim „drugim“ što više zagorčamo život,  polako,  ali dosljedno i sistematski odlučno,  svana nas sve tiho preuzima nepoznata, brzo rastuća i nevidljiva imperija.  A za one koji su naučili da prepoznaju buku i da naizmjeničnim redovima apoteka i banaka daju odgovarajući verbalni kontekst,  iskrsava zastrašujuće jasna i nedvosmisleno prepoznatljiva poruka koja stavlja sve naše male sukobe i sitna preživljavanja u sasvim drugi kontekst: robovi, robovi, robovi….

A nisu najbolji robovi oni koji misle da su slobodni, nego oni, koji ni u najozbiljnijim napadajima mašte, nisu  svjesni da sloboda uopšte postoji.