postoji u meni netaknuto
jedno polje ljubičica
gdje je još uvijek zelene trava
gdje još uvijek hrčak spava
tamo negdje iza izgubljenog puta
gdje se potok ispod šume sužava
iza livade koja je u mom sjećanju vrt
i pokraj voćnjaka koji je danas proplanak
tamo sam osjetio prvu blagost sunca
što se spušta vjetrovima
tamo sam naslutio neizrecivu raskoš cvijeta
izraaslog iz neuglednog sjemena
tamo sam zatekao čistu radost trenutka
koji nikad ne prolazi
danas
ulice gradovi ljudi
sve je isto
promijenjeno
jedino netaknuto, u meni
jedno polje ljubičica
tamo još uvijek dječak spava
tamo je još uvijek zelene trava
i neka spava, neka spava
tako to radi majstor stiha… potonuo u miris prvih procvalih ljubicica i spavao sve do beharanja lavande… a vjetar blag pokrio ga mehkim laticama bozura, da mu Ljubav, na ljuljaski spustenoj sa oblaka, ne zebe..
🙂
Ne mogu da odolim a da ne pozovem na budjenje:)
Sta ces kad vjetar proplese s vlatima trave na toj livadi i pocne ti bockati stopala ili draziti po nosu:d
odlicna
Umijece je sacuvati tu radost trenutka…neka spava 🙂
aji 🙂 kad to dodje od majstorice stiha… koju snenu vrti vjecni miris prvih procvalih ruza, sto je jednom onomad na kamenoj kapiji doceka i poslije nikad ne napusti
sreco 🙂 proplesacu i ja s vjetrom hirovitim, zaboravicu i nos i stopala i ko sam i sta sam i postacu i sam vjetar sto od tudje ceznje ovisi i sto se tudjim osmjesima raduje
folian, hronicno sam u nestanju prepoznat, ali zahvaljuem na tvom prepoznavanju 🙂
tragomkise 🙂 umijece je i shvatiti da je to umijece, a opet , nekad, u tihim nocima bez mjeseca, dodje samo, onim koji cekaju, a ne znaju