između nas zidovi
poluprazne sobe
otisci u tišini
nikad izgovorenih riječi
između nas magla
i bedem od osmijeha
i potmuli krik
što zadnji svjedoči sreći
između nas oblak
i ptica
i kamen
i usnula ruža
što dotiče vjeđi
između nas ruke
u predasima lutanja
i prsti što se ne dodiruju
samo usijan zrak
između nas rat
bez sadržaja i naslova
i izmišljenih razloga
što sakate svijesti
gađamo se iz navike
tišinom i trešnjama
i svaki pogodak
je pogodak sebe u srce
dok lagano valjaš početak
još jednog zaustavljenog osmijeha
u gustim dimom
poluispunjenoj sobi
oštri zimski vjetrovi
progovaraju kroz mene:
pozivi su odavno okončani
maske porozne dopola pale
i jedino što nas stvarno veže
vraćena je čast dva stara lopova
jako lijepo, al bas.
zrela i nadasve duboka poruka. 🙂
Ovo su s t i h o v i!
Tisine treba ograditi 🙂
ajni 🙂 hvala. poruke su nekad kao biseri, sto dublje sakrivene to ljepse 🙂 poezija skriva tamo gdje je inace otkriveno a oktriva tamo gdje je uobicajeno skriveno
noise, mada, cini mi se, imas preferenciju ka manje razblazenom i ne previse pitkom, tvoji kriteriji unutar tih preferencija su koinzistentni , neumoljivo cjeloviti i toliko pouzdani da se po njima mogu navijati putanje nebeskih tijela
tragomkise, to ogradjivati da se ne prosiri, da nam ne pobjegne ili da ne dozvolimo nikom da se previse priblizi 🙂
koliko smo uopste u stanju da porusimo vlastite barijere da bi pustili drugog, bliskog, da udje u samo nasu tisinu
Ne treba rusiti barijere a ni bedeme, onaj ko je dostojan nas onakvih kakvi jesmo bez obzira na sve sto nas sacinjava takvima…sam/sama nadje nacine za biti iza barijera nasih sa nama i uz nas 🙂
Da, volim silovito. To smo već apsolvirali. Najveći craft stilovskog šminkanja ne može nikad našminkati u živog mrtvaca – odsustvo siline. Neka se preko riječi preturamo, neka nam stilovski podapinju, neka moramo pričekati koji momenat da ih u glavi složimo tako da im oslobodimo silinu motiva koji ih je ispisao, neka su i sirove i sa oštrim stranicama te stvar-riječi, ali neka su što čistije nakon vadjenja iz te malene tačke iznutra.
Bar je u prepoznavanju toga nemoguće reći drugačije od onoga kakvo je.
tragomkise,
mudro 🙂 kao i obicno od tebe, ali samo postojanje barijera izrazava nasu nespremnost da se priblizimo do kraja, da postoji prostor koji smatramo samo svojim i koji smo spremni braniti. bliskost znaci ima granice , sa obje strane, makar kao tanku, nevidljivu ili jedva primjetnu, propusnu i fluidnu liniju koja u odredjenom trenutku poslije oluja i velikih kisa moze postati vidljivija i cvrsca, moze od granice koja se prelazi bez pasosa postati opet zvanicni drzavni prelaz. ne kazem da ona ne treba da postoji, samo je uocavam, razmatram njenu cvrstinu i situaciju kad se ona mijenja, kad prelazi iz tanje opet u deblju, i kad se odjednom, niotkuda, stvaraju ogromni novi bedemi ili ojacavaju stari. o tome sam ovdje pokusavao govoriti
a vjesti lopovi nadju nacina da prodju neopazeno preko granice, u tudji prostor 🙂
u ovom slucaju to je istovremeno i potrebno , simpaticno i na odredjen nacin upitno, u svakom slucaju ima svoju cijenu koja se moze a ne mora platiti poslije, ako otkrijemo da je “lopov” postao gramziv i da nam puno stvari nedostaje, a stan opustosen 🙂
noise, slozicu se donekle. nisam siguran da li je silina ono sto prirodno ostaje kad sminkanja nema, kako pomalo nameces, ali to sa cistocom svakako
noise ps ili je silina ipak stvar izabrane ili prirodne preferencije.
ali da, sad mi sinu 🙂 citao sam neke knjige, gdje presrtanak dominacije vjestackog , naucenog poimanja sebe, nazivaju tackom gdje prestaje zaljenje, ili tackom gdje pocinje nemilosrdnost
Silovita može biti i nježnost. I ravnodušnost može biti silovita, ako je sirova servirana. Čistoća je nemilosrdna, inače nije čista. Borba izmedju čistoće i nečistoće takodjer je nemilosrdna, a ono što ostavlja je pokret, silovitost.
sa tako obojenom silovitoscu bi se mogao sloziti, mada znam da ne volis kad se slazem, jer tu nema pokreta 🙂 usudicu se pa cu reci , zanimljivo si definisala tu silovitost, kad oduzmemo nauceno dobijamo neku osnovu koja moze biti staticna, kad na tu osnovu nadogradimo pokret dobijemo tu tvoja silovitost.
da, objektivnost koju izlazi iz cistoce trazi nemilosrdnost, najvise prema sebi