Za mene je, u početku, poezija bila isključivo način iskazivanja ljubavnih emocija. Da, znam. Danas i ja mislim tako, ali tad, u početku…mladost. Ah ta mladost.
Mi muškarci smo pomalo zatvoreniji po pitanju iskazivanja emocija, da ne kažem stidljiviji, nismo uvijek u dosluhu sa tom stranom sebe, i onda je poezija tu pomalo pomagala. Služila je kao neka vrsta premosnika između nas i nas, i nas i drugih. Poslije se pokazalo da poezija ne mora biti samo način nego i sredstvo, a davno poslije i cilj , ali od početka do tih manje naivnih stanja upotrebe prošlo je ipak dosta vremena.
Interesantno da sam pjesmice, pjesmuljke, kako ih već nazvati a da to ne zvuči previše ozbiljno, počeo da pišem, a da prethodno nisam imao nikakvog iskustva sa čitanjem. Lektire sam redovno preskakao smatrajući ih bespotrebnim gubljenjem vremena , a ona ocjena što sam je imao iz tadašnjeg srpskohrvatskog, bila je više plod dobrog slušanja i relativno uspješnog prepričavanja već prepričanog, nego vlastitog rada.
Poezija je dakle za mene bila , bez nekih prevelikih ranijih znanja o tome, prirodan način ekspresije nekog mog unutrašnjeg stanja, bar utoliko prirodan koliko i sam govor. S vremena na vrijeme bi spontano umjesto običnim govorom jednostavno progovarao poezijom.
Da bi imao to zadovoljstvo da demantujem sam sebe, reći ću ipak da prva ekspresija koje se sjećam ipak nije bila isključivo ljubavnog karaktera. Bio je to više opali plod kuliminacije pubertetskih puteva i stranputica, zajedno sa otuđenjima koja neki od njih nose, i izgledalo je otprilike ovako:
I ove jeseni još sam tu
Prećutno sam nižem trenutke
U padu zaboravljajuć vlastite vrhunce
Nemam snage da budem čovjek
I ove jeseni još sam tu
Još jedem nedozrelo voće…
I tu je nastupila značajna pauza sve do neke ratne godine kad sam, poslije dužeg vremena, ponovo sreo nju. kažem ponovo, a ko zna, možda sam je tek tad stvarno sreo prvi put, jer ono ranije bila je djevojčica, statista koji je čekao da preuzme glavnu rolu u jednoj od mojih beskrajnih priča, nesvjesna svoje stvarne uloge, vjerovatno sa kikicama i sa aparatićem za zube, da bi sve odgovoralo otrcanim stadardima jeftinih američkih filmova. I, iako sam se često družio s njenim starijim bratom koji je poslije pogino u ratu, stalno im navraćao u kuću gdje bi sretao nju, bila je za mene, mada ne puno mlađa, gotovo neprimjetna.
U jednom trenutku neko je povikao rat, sve se ubrzalo, promijenilo, svi smo dobili nove scenarije i u jednom od njih ja sam, u prizoru dostojnom hollywoodske ikonografije, dovukao prvog ranjenika u novooformljenu ratnu bolnicu. Tamo me je na vratima dočekao, pogađate ko.
Dramatika tog susreta, taj prvi momenat viđenja, nadrastao je, uveliko, svu dramatiku i rata i svega što se dešavalo oko nas. ispred mene je, odjednom, ubrzavajući godine, stajala zrela žena, a uredno zakopčani bijeli mantil medicinske sestre samo je dodatno naglašavao taj utisak. Samo su oči donekle podsjećale na onu nekadašnju djevojčicu koja se povremeno s nama igrala muških igara.
Tu je poezija ponovo progovorila , odvodeći me, u jednom trenutku direktno do njenih vrata. U ruci sam držao uredno presmotanu ceduljicu na kojoj je, ispisano najljepšim rukopisom koji je mogao izaći iz mene, stajalo otprilike ovako:
Bilo je to jednog običnog dana
jedne obične ratne godine
kad sam ja , obični ja
upozno jednu običnu djevojku…
Pjesma je naravno aludirala na svu neobičnost situacije u kojoj smo se zatekli i s njom sam joj vratio, bar dio onog prvobitnog šoka koji je ona izazvala našim ponovnim susretom.
Osim toga pjesma je imala , pokazaće se, jednu proročku notu koja će pomalo biti primjetna i u nekim od mojih kasnijih uradaka.
Zatim je neko povikao kraj rata, navukao bijelo platno na crni zastor naših pokretnih života, i ponovo smo svi bili u novim, neraspakovanim ulogama.
U jednoj od njih, ja sam bio sporedni statista, zakašnjeli student, marginalac, sveden na prostor od fakulteta do uskog mjesta gdje sam obitavao, sve do trenutka dok nisam upoznao nju. Ona je voljela čežnju pomiješanu sa okusom mlake kiše koja ritmično dobuje po poluotvorenim usnama, voljela je slatki prizvuk tuge pomiješan sa prizivajućom gorčinom uzaludne nade, i voljela je i skrivenog umjetnika u meni. I znala ga je izvlačiti, pisao sam joj grozničava, duga pisma i u jednom trenutku sam napisao:
Kiša
Nebo je tmurno danas
a grad hladan i sumoran
kiša ne prestaje da pada.
Hodim besciljno sasvim sam
istim onim ulicama
kojim smo nekad zajedno hodili.
Dok kiša tiho rominja
i ljudski koraci ritmično odjekuju
po raskvašenim pločnicima
ja se sjećam.
I tog dana je kišilo iznad Sarajeva
isti red crnih kišobrana
ista jeka koraka u beskonačnom ritmu.
Želio sam L.,
toliko toga da ti kažem ,
toliko toga
prije nego što si otišla.
Ali sve nije moglo da stane u onaj dan,
u onaj grad,
na svu tu kišu
koja ,
ne prestaje da pada.
Od tada je moje progovaranje poezijom dobilo neki novi, življi moment. Počeo sam pomalo i da čitam, da širim, usmjeravam, izvlačim i onako amaterski, eksperimentišem .
Danas, za mene, poezija je ponajviše taj eskperiment i još više od toga igra, beskrajna igra. Igra kojoj znam i ozbiljno pristupati, poštujući sva pravila igre, a znam ih i sve zaboraviti i jednostavno pisati. Nisam uvijek opterećen ishodom. On je samo mali dio cijele priče, onaj povezan sa drugim, ostatak je uglavnom samo moj. Ne ispadne sve uvijek kako treba. Poštujem to, kao recimo pravilo. To je onaj lični dio.
Dalje, za mene, poezija je iznenađenje, šok. Odakle to dolazi !!? Ne možeš nikad napisati istu pjesmu razmišljajući o istom. Ako to već nije prepisivanje ili prisjećanje. Te kombinacije riječi su unikatne, kao ključ koji otključava samo jednu, određenu bravu. Taj dio je manje ličan.
Danas, za mene, sve je igra.
odlican osvrt, zapravo iskren i lican.
nego, zadnja recenica mi bas kao slag na tortu: danas je za mene sve samo igra… mogla bih potpisati i proglasiti ju mojim motom.
meni je danas nekako dovoljan jos samo jedan jedini cvijet, da bi bio cijeli moj vrt iz Raja., a ostalo su sve igracke. 🙂
Kada bi ovako pisao cesce:)
Iako razumijem sta zelis reci sa tom igrom, meni je nekako suvisno u svemu ovome, da ne kazem pokvari mi pricu:). Mislim da razumijem i Ajni (nesto danas sve razumijm) i razmisljam kako smo mi ljudi razliciti…sto je nekome “vrh”, nekome je suvisno:)
ajni, na pocetku sam imao problema sa tim licnim dijelovima u nekoj prici. cak sam zastajao i prekidao pisanje kad bih se previše priblizio necemu sto nisam bio spreman da “javno” otkrivam. medjutim, vremenom, takvih dijelova je sve manje. sve vise smatram svoj zivot jednom od mnogih otvorenih knjiga koje je beskraj pisao sam sebi. ja je citam i otkrivam iz prve ruke uceci o njemu iz ugla nepouzdanog svjedoka. tako da mi nije problem , iz tog ugla, i ako nesto promasim ili dodam, postujuci dva osnovna principa: da otkrivanje ne treba da bude prevulgarno i da dodavanje ne smije biti prenametljivo i da mora po sadrzaju i formi odgovarati onom vec postojecem, da ne odudara previse od idejnog prednacrta(template-a) pravog pisca
sreco, lijepo si primjetila, taj dio ne pripada ovoj cjelini. on je dio neke druge priče. ajni je vjerovatno prepoznala tu drugu pricu i povezala je mozda s nekom svojom pricom.
bio sam u dilemi ali sam ostavio, zbog onog shoka, zbog onog iznenađenja i zbog igre. mi djecu pustamo da se igraju sve dok je to po nekim nasim pravilima . sama igra je po pritodi neobuzdana i smije se postojecim ogranicenjima. ne robuje nicemu, pa cak ni ustaljenim predstavama kako ona treba izgledati utisnutim u estetske kriterije i moralne i vrijedonosne sudove.
kad pocne robovati tome onda vise nije igra. ali to je vec druga tema. pisacu. prepoznaces.
tekbposlije mi je doslo da je ovdje mozda problem i u samom poimanju igre. u stanju smo toj rijeci pridavati neki neobavezan i usputan karakter. tako da posljedicno slijedi da nipodastavamo i arogantno ne dajemo vaznost onom sto udruzimo s njom. pa se zadnja rečenica moze tumaciti i kroz prizmu da meni nista nije bitno sto je onda ogroman nesporazum. za mene je ta rijec sveta i isto znacenje dobija ono s cim je povezem
tvoja iskrenost i spremnost da kazes ono sto mislis su vrijedni divljenja.
ps ajni, ne rekoh kljucnu stvar, svjesnost da ja nisam pisac te price, samo sudionik iz prve ruke, cini je nekako manje licnom. mada ovo proizlazi iz vec recenog, ali bitno je da se naglasi
Ti si jedan od rijetkih ovdje koji zaista imaju dara.
Zelim ti puno uspjeha.
na osnovu onog sto sam pratio, u tvoj se sud mogu pouzdati. pored toga sto neosporno imas smisla za pisanu rijec, ne podilazis opstim misljenjima i svoje sudove utemeljeno donosis sam. meni su licno pohvale uslovno gore od reci cu, negativnih kritika, jer me nekako obavezuju. i lose kritike obavezuju, ali s njima je lakse jer je manji ulog u igri i vise nemas sta izgubiti. na kraju se uvijek mozes vaditi na nerazumijevanje onog drugog i nastaviti, ako nista, iz prkosa. pohvale opet mogu uciniti da, povodeci se njima, lako izbrises onu tanku liniju koja dijeli tebe od drugih i tudjih misljenja, pa mozes nesvjesno poceti da im ugadjas prestajuci biti svoj.
druge (kao ni sebe) ne znam adekvatno procijeniti. mogu donijeti samo nepouzdani sud na osnovu licnih afiniteta i sa tog stanovista vidim ,neocekivano i za mene uzbudljivo, puno potencijala, ali obicno nedostaje kontinuiteta i upornosti
hvala na zeljama i ja tebi zelim isto
gost , e to je vec bolje 🙂 samo da nisi vrijedjao druge. zamolio bih te da ponovis komentar bez tog vrijedjanja. mozes slobodno koristiti i pravog usera. s onim dijelom o meni i daru se slazem, dobar sam za po kuci
hvala na iskrenosti
Amel
ps nadam se da ces se izboriti sa tom ogorcenoscu i sujetom koja te izjeda iznutra uzrokujuci da i druge omalovazavas i posmatras sa visine. to su teski simptomi, meni nazalost poznati, jer smo slicniji nego sto bi obojica htjeli da priznamo a njihovo razrjesenje je put ka evoluciji.
zelim ti puno srece
🙂
ovo nesto bas slatko ..
ma znas kako gost, svi smo mi u maratonu, samo neki trce 77 a neki tek 7 Krug. 😀
Ajni, da 🙂 ti znas da za mene, kao i za tebe, i ono sto je za druge gorko, zna biti slatko
🙂
savrseno dobro znam goste.
Moj komentar ne trebas da shvatis kao pohvalu, jer da sam to htio, onda bih puno vise napisao 🙂 Moj komentar je obicna recenica, kao, danas je cetvrtak, ili, svanulo je. Jedna kratka, obicna, ali istinita recenica 🙂
Za sebe ti mogu reci, da puno, puno bolje citam nego sto pisem. Kada nekad citam ono sto napisem tek tada uvidim koliko sam gresaka napravio da mi cak ponekad bude i smijesno 🙂 Dok kod citanja nikad ne grijesim i vjerodostonjo mogu da prepoznam kvalitet.
Tvoje pisanje nije usiljeno, nije isforsirano, a vjerovatno znas i sam, da mnogi kao da na silu zele da pisu poeziju, a to se onda primjeti.
Tvoje rijeci teku, neopterecene i bistre.
Imas talenat, a do tebe je kako ces da postupas s njim, to je tvoj problem 🙂
Igraj se..
ajni 🙂
katran, lijepo si razjasnio. forsiram i ja nekad, ali generalno nemam ambicije i poeziju pisem bas kako sam u ovom tekstu i objasnio, progovarajuci spontano s njom, s vremena na vrijeme.
danas nazalost nije neka ni privliegija biti pogotovo pjesnik , ali ni pisac ili umjetnik ili bilo sta slicno, ako vec nisi u mladjim godinama i to ti daje neki egzoticni, romanticni dodatak na tvoju osobnost.