Nekad kao i sad, sad kao i nekad, samo nešto drugačije, zaokupljao me je onaj momenat prekida normalnog toka stvarnosti iz kojeg zatim izlazi nešto novo, osjećaj, ushit, ideja, koji kao takvi ranije nisu bili uobičajeni dio našeg iskustva. Pokušavao sam da uhvatim taj momenat, da se pozabavim njime, da ga otrgnem iz nesvakidašnjeg, da ga ukrotim i stavim pod kontrolu, ali što sam više pokušavao, više sam postajao svjestan da za njega ne važe uobičajeni zakoni samopromatranja. Samopromatranje naslućuje u sebi neku dualnost, jedan naš dio se umiri, postaje promatrač i zatim promatra onaj drugi dio koji je u pokretu. Kod ovih posebnih momenata i posmatrač i posmatrano su isto i nemoguće je između njih napraviti jasnu distinkciju. Ali je moguće pratiti stanje koje je prethodilo pojavljivanju i koje ga je možda na neki način izazvalo i mjeriti ga stanjem nakon toga.
Rađanje pjesme
Tamo gdje tišina mete
ovu maglu od kristala
i nepresušna žeđ
stvara vrelo ideja,
tamo gdje stvari nemaju oblik
već muk i uzima i daje,
ja se po stotinu puta
sam sa sobom
sastajem i rastajem.
U kratkom vremenu između
dva ponovna susreta,
malo po malo,
kao kakva čudna bolest,
kao krik vječnosti,
kao divlji cvijet daljina,
ravno iz beskraja
rađa se pjesma.
Mnogo ljepše je to opisao naš , ne tako poznat pjesnik, kontroverznih političkih stajališta, Mustafa H. Grabcanovic. Njegov opis, iako obuhvatan, ne uskraćuje nam ništa od one misterije koja zaogrće temu
RADjANJE PJESME
Mjesec — zlatan pauk raspleo je niti :
u njih duse sjetom opijene lovi.
Mir. Ne sume breze, suti jablan viti.
Svod zvjezdan i modar ko da nekud plovi …
Tiho, cujem kako moje srce bije
u raskošnoj noci, opijeno carom.
Slap mjeseca zlatan moje kose mije
i zvijezde ljube celo cudnim zarom.
Svecan je to trenut. Trepti zvijezda kruna ;
svod je tako blizak, cisto bih ga tako.
Dusa nekog milja pritajenog puna :
ne znam da l bih pjevo il ushicen plako …
Nemir srce zove niz bijele ceste,
a ono je tako razigrano, ludo.
Utihla je narav, usred modre ceste
ko da ce se nocas rodit neko cudo …
Sve kao da strepi : trenut je to sveti,
kad se tiho s nebom zemlja razgovara,
kad na mlijecnoj stazi umiru kometi
i sve svoje tajne narav nam otvara …
Zanos s neba pada poput tihog slapa,
pejzaz pijan, modar, ljulja se ko ladja.
Trepti srce pjano, dusa se rastapa,
sklapam srecan oci .. i pjesma se radja …
Bas…ali bas prelijepo…covjek dobije zelju da odmah napise pjesmu :)))
Mrijestilište ideja nazvala bih mjesto sastajanja sa sobom, a nikada ne znaš kada će one početi ljubavni ples i kada ćemo zastati nad sobom, u čuđenju, vanvremnu, drugačiji, a isti…
Tako si lijepo objasnio dualnost, poetski, oduševljena sam, jer sam imala sasvim grubu teorijsku postavku iste u glavi.
Kao da je došlo
ravno iz beskraja..
Izvrsno napisano.
moj kratki nastavak na tvoje stihove,da se prisjetis, kad smo zajednicki jeli nikad sladji bostan kod tvog prijatelja:
Ako me pitate odakle dolazim,moram reci dogadja se,
moram govoriti o zemlji,koja se rusi trajuci,poznate su mi stvari sto ih ptice zaboravljaju more pozadi ostavljeno i moja sestra,koja place.
Lokvice,njegovi stihovi i jesu ples iz beskraja.
nuraura, hvala i u Mustafino ime 🙂 za pjesmu nema veceg uspjeha od toga da njeno citanje izazove radjanje nove pjesme
lovice, svidja mi se kovanica “mrijestiliste ideja” i nacin na koji si to predstavila. razmisljam o ovome sto si rekla, drugaciji a isti, naravno slazem se, i jasno mi je iz iskustva i na nekom unutarnjem-intuitivnom nivou. razmisljanje me vodi opet do istog, navikli smo da promjenu razmatramo sa nekog konkretnog-svrhovitog nivoa, gdje to mora rezultovati necim, rastom neceg opipljivog, konkretnog, provjerljivog, da odjednom postajemo veci, bolji, laksi u odnosima, mirniji, da to bude nesto ocigledno, mjerljivo. ali ova promjena o kojoj pricamo, mozda bitnija od ostalih nje mjerljiva. odvija se negdje tako duboko da njene posljedice nismo u stanju da primjetimo odmah, a mozda ni tokom dugo vremena ako se ne usmjerimo na one male sitne, neprimjetne detalje koje cesto vide samo pjesnici.
dualnost, da, pojavilo se potpuno neplanski dok sam pisao, dualnost prvo krece od nas samih i onda je projektujemo na svijet, na volimo – ne volimo, svidja nam se – ne svidja nam se, jesmo – nismo.
8677, haha kako si se sjetio toga. iskreno trebalo mi je malo vremena da povezem. jos vise mi je smijesno kad se sjetim ko je jos bio s nama i kako je prijatelju izgledala ta iznenadna posjeta
divni stihovi, kao u tvojim najboljim danima, a to su bili svi dani kad si pisao
kontam sta je ovo lokvice 🙂 a lovicu si pogresno oslovio