Dolina nade – komplet (Crtice iz nenapisanog ratnog dnevnika)

20ak godina ranije

Muzika u kolima trešti toliko glasno da uopšte ne čujemo jedan drugog, a od gustog dima se i ne vidimo. Ipak niko ne odustaje i svako pokušava da kaže nešto za sebe nadglasavajući i muziku i ostale.
"Čupo ,kolko znam, ti ovdje imaš neke rodbine, zašto nas ne upoznaš s nekom finom rodicom, bar unekoliko zgodnijom od tebe" probija se kroz dim .
"Čak i da znam neku, teško da je zgodnija od one tvoje s kojom sam se neko veče družio " odzvoni brzo s druge strane.
Iznenadni, nepromišljeni impuls natjera me da naglo utišam muziku, otvorim prozor i zastanem pokraj dvije djevojke koje su se u dugoj, raštrkanoj, elastičnoj koloni valjale pokraj prašnjavog makadamskog puta krećući se prema nekom mjestu.
„Nismo odavde, možete li nam pokazati gdje tako simpatične cure izlaze večeras ?“ progovorih ne skidajući razigrani, izazivački osmijeh s lica.
U najboljem slučaju mogao sam očekivati hladno ignorisanje , a u najgorem da nas napadne neki njihov nadobudni, stariji rođak koji se kretao negdje iza , ali potpuno neočekivano, ponudiše se da sjednu s nama i da nam same pokažu mjesto. U kratkom trenutku nisam znao da li treba da se uplašim ili da me istinski dirne ta naivnost bez ikakve primisli lošeg. Takve dileme, kao ni bilo šta drugo u mladosti, ne traju dugo. Ispustili smo , brže bolje dvojicu iz prepunih kola, dok se nisu predomislile, i Kuna je ozada nenadano dobio dvije nove saputnice.
„Interesantno neko mjesto, moglo bi nam se ovdje i svidjeti“ čulo se dok smo ponovo polako kretali. Stigli smo brzo, jer je mjesto bilo nešto niže niz put, na dijelu koji smo već bili prošli. Kuna čak nije uspio prodati ni svoje uobičajene, otrcane fazone koje bi prvo izvlačio iz rukava u ovakvim prilikama.
Kad smo stali, djevojke nam, opet neočekivano, mahnuše i izgubiše se u bujici ljudi koja se sljevala prema omalenim, jedva primjetnim vratima neke malo veće kuće koja ni po čemu nije odudarala od ostatka sela. Dok smo čekali preostalu dvojicu da nam se pridruže, prepucavali smo se, tobože zainteresovano, oko toga čiji je pristup najprije otjerao djevojke. Ravnomjerne šanse za uspjeh imali su prenapadna, zarazna uštogljenost jednog, sarkastični, ne uvijek pristali humor drugog i klišeizirani, dobro režirani nastup trećeg. U tome nam se priključiše i Cola i Nele. Nisu bili sami. Uz put su se nakačili nekim curama i očigledno su imali više uspjeha nego mi, pa smo sada svi zajedno nahrupili unutra.
Unutrašnjost objekta lomila se namjenski izmedju nekadašnje stare kafane i modernih, bučnih kafića namijenjenih isključivo omladini. nijedno nije bez otpora ustupalo mjesto onom drugom. Potrefili smo udarno veče i sve je bilo prepuno, a noć još mlada, tako da se nismo dugo zadržavali. Htjeli smo uhvatiti dašak još nekog mjesta prije spavanja , a diskoteke u gradu su još radile i ako požurimo možda stignemo i tamo na sat ili dva, prije samog zatvaranja.
Obilazili bi ovako s vremena na vrijeme sela gdje je Čupo iznajmljivao opremu za održavanje improvizovanih, mobilnih diskoteka. Imao je tu žicu da od svakog hobija napravi posao. Neki od nas, koji su studirali, priključivali bi se povremeno za vikend ostalim u besciljnim noćnim lutanjima. Imali smo osjećaj da se, osim Čupinih povremenih poslića, u provinciji  ništa značajno ne događa i da sve samo čeka na nas, da dođemo i pokrenemo stvar. I pokretali smo, ako ništa, u bjesomučnim, ludim noćnim vožnjama u kojima smo znali u želji da uhvatimo što više od života i pogonjeni  nekim neobjašnjivim hirom mladosti dobaciti čak i do susjednih država, gdje bi samo sjeli, popili piće i ponovo se vraćali nazad. mjesta i događaji nisu bili ciljevi. cilj je bio sam pokret.
Žurili smo da sve stignemo , žurili smo da nam ništa ne promakne, žurili smo jer smo i bježali, od monotonije, od svakodnevnice, od života koje su živjeli naši roditelji. Bar u tim povremenim vikendima, neprestana trka bila je naša stalna odlika, ona nas je izdvajala, ona nas je obavezivala, ona nam je davala smisao kad ga, zavlačeći nejednake rukave u tegle prazne od već potrošenog tuđeg džema od kajsija,  nigdje drugo nismo nalazili. Ritam života bio nam je prespor , preograničen pa smo, nestrpljivo, sami sebe ubrzavali.
Ništa nam nije bilo previše , ništa nas nije moglo slomiti, jer smo bili vjetar, koji se zavlačio i stizao svugdje, a nigdje nije duže ostajao.
Mimo tih vikenda i mogli smo biti razočarani, utučeni, frustrirani, sretni, uspješni ili manje uspješni studenti, radnici, karijeristi ili bilo šta što je svijet odraslih od nas zahtjevao, a za te vikende bili smo tačno ono što smo oduvijek i trebali biti, impulsivni, neobuzdani, nepredvidivi, neuhvatljivi , sve ono što su esencija mladosti i esencija samog života izvlačili iz nas. 
Neki su već radili i zarađivali pristojno, neki su imali velikodušne roditelje, koji su se u tim prelomnim vremenima lagano izdvajali iz dobrostojeće srednje klase u još boljestojeću rastuću klasu privatnika i samostalnih poduzetnika, tako da za pokret nije bilo nekih prepreka. Svijet je u jednom kratkom ali očaravajućem trenutku izgledao kao veliko, šareno, dobro umotano obećanje prepuno predivnih, nezamislivih, neiscrpivih mogućnosti.
Govoreći jezikom onih starijih, ovdje smo se našli obilazeći Čupine potencijalne poslovne prilike, govoreći to nekim našim, unutrašnjim jezikom, sakrivenim u onom impulsu, u onom pokretu, bili smo tu da osjetimo sitni, maleni, neznatni djelić tih neslućenih mogućnosti.    
Guramo kola skoro sat i nikog još nismo sreli. U povratku, u brzini, nisam primjetio jedan veliki pregib na neravnom, makadamskom putu, kola su se zaljuljala i začuo se potmuo , snažan blop. Nastavio sam voziti kao da se ništa nije dogodilo, ali je kazaljka za gorivo ubrzo počela kopniti i kola su gubila snagu sve dok nisu skroz stala. Probio sam rezervoar. Pojma nemamo ni gdje smo ni koliko je još do grada, a selo u kojem smo bili je ostalo kilometrima iza. Pošto od narednog sela nema ni traga ni glasa, nije nam ostalo ništa drugo nego da guramo kola kroz ovu samotnu, divlju, udaljenu pustohiju okruženu samo šumama i brdima. Nadamo se da ćemo prije ili poslije  naići na nekog ili da će neko naići na nas. Srećom pa je put bez većih uspona i padova, naget blago u našem pravcu.
Šok od nepredviđenog događaja držao nas je samo kratko i već smo ponovo oni stari, pa šuma odjekuje od razuzdanih povika , smijeha i gromoglasne dreke.
Raspoloženje dodatno raste kad u daljini ugledasmo neko slabašno svjetlo, prvi znak približavanja civilizaciji i ljudima, te priliku da dođemo do telefona i nazovemo nekog da dođe po nas.
Kako je svjetlo postajalo sve jače i jače, iz mraka je lagano, slućeće izbijala silueta neke usamljene, oveće kuće.
Kuna je prišao prvi i odjednom, ukočen, zastao.
„šta je, što ne budiš domaćina ?“ povikali smo nestrpljivo, ostajući čekati na putu.
Pošto ništa nije odjeknulo nazad, prišli smo da vidimo šta ga je tako naglo, nepredvidivo zaustavilo. Kako smo prilazili tako smo, redom, u šoku, i mi ostali poprimali isti ukočeni položaj tijela, nijemo zureći okrenuti prema licu kuće. Stajali bi tamo kao hipnotisani, ko zna koliko dugo , da nas Nele, koji se prvi povratio, nije  naglo otrijeznio procijedivši suzdržano kroz zube „Guraj dalje, šta gledate, do grada ima sigurno još 6-7 km“.
Još uvijek u nevjerici, nastavili smo gurati dok je svjetlo lažne nade polako ostajalo za nama, i što smo dalje išli postajalo je sve slabije i slabije, fantazmično se gubeći u crnini noći.
Tamo na kući, uokvireno tmurnim sjenkama prijetećeg izgleda, ipak skoro nevino, stajali su „zaboravljeni“ simboli, slike i parole izgubljenog vremena.
Možda ti simboli ,sami po sebi nisu ni bili loši, ali njihove pojavljivanje je i ranije neizostavno sa sobom nosilo mržnju, rat i pakao, i odatle su izvlačili svoju tjeskobnu zlosutnost. Zlosutnost koju smo mi, lutajući po toj pustoj, samotnoj noći, i te kako stvarno mogli osjetiti. Mislili smo da su ti simboli stvar prošlosti, da niko nije lud da se pored svih tih sjajnih, novih, blještećih mogućnosti ponovo vraća tome, da od svih njih izabire baš tu jednu koja uništava većinu ostalih. A simboli su, eto, sad poslije dužeg vremena iskrsavali opet, pojavljivali su se iz dubokih jama gdje su godinama tamničili u mraku čekajući dugu noć vani i svoju zastrašujuću, novu priliku. I dočekali su je. To je nama, u toj noći, dok smo umorni i ćutke, svako u svojim mislima, nastavili gurati prema gradu, postajalo više nego jasno.  
Nemir, neizvjesnost i ludilo su se poput kuge širili ljudima, prvo su krenuli od jednog ili dva izolovana pojedinca, a uskoro nisi mogao naći nekog da nije bar malo zahvaćen. ako si uopšte od vlastitih simptoma bio u stanju da  prepoznaš one tuđe.  Jedan strah rađao je drugi strah, jedna mržnja drugu, a lavinu koju su simboli , njihovi nosioci i podstrekači,  i njihovi iskopavači zlokobno pokrenuli više niko nije mogao zaustaviti. Tako smo se svi zajedno, neumitno, ne tražeći, ne želeći, a neki čak i ne sluteći našli u usijanom, proključalom kovitlacu koji će zauvijek promijeniti živote svih nas.
rano proljeće 1994. godine, par kilometara dalje od sela sa treštećom muzikom, uz isti put
Treća noć kako sam ovdje. Da mi je uhvatiti bar trenutak sna. Bojim se , kad bi sklopio oči na duže od par sekundi, ne bi ih više ni otvorio. Niko me ne bi mogao probuditi. Hronična neispavanost postala je moje normalno stanje funkcionisanja. Dokle čovjek može ovako…
Neki dan sam se sjetio da odavno nisam čuo ptice. Pokušavao sam da dokučim kad sam zadnji put vidio jednu. Nisam uspio. Prošlost mi je sva uvijena u maglu, a o budućnosti ne smijem ni sanjati. Čak i da sanjam, čak i da spavam. Svaka nada bila bi neprimjerena ovom mjestu i ovoj situaciji.  Svaka nada bi bila opasan, izdajnički luksuz. Luksuz koji ne ide uz ovo razrijeđeno, isprano leće koje jedem umjesto obroka.
Ne žalim se. Uz dosta luka ukus i nije loš. Luka kojeg nikad ranije nisam jeo.
Po dani, kad je mirno, posmatram dvije djevojčice. Igraju se kao da nije rat i kao da linija nije samo 100 metara dalje. Izbjegle su iz susjednog sela, dole malo dalje niz put. Nisu puno mlađe od mene, ali osjećam se kao da sam stariji od njih bar 20 godina. Njihova bezbrižnost dok se igraju govori mi to. Možda je to samo maska koja čini da lakše podnose.
Kakav li će izgledati njihov svijet poslije ? Poslije o kojem ne smijem ni razmišljati. Zbog one leće. Samo zbog one leće.
Ljudi, ovdje, su mi svi isti. Kao da sam upao u neki paralelni univerzum gdje se sve odvijalo drugačije, bolje. Napisao sam bolje !? To je zbog nesanice.
Zadržali su naivnost potrebnu da bez predrasuda prihvatiš onog drugog, dok je većina nas ostalih napravila evolucijski korak nizbrdo i sišla u nepovjerenje, ironiju i malodušnost. Od njih nijednog trenutka nisam čuo nikakav govor mržnje ili čak ni nekih pretjeranih riječi osude. ubijali su ih svakodnevno, razarali im kuće, uništavali ljetinu, ali uprkos svemu, za njih je neprijatelj bio neprijatelj, prosto zato što je nešto sa strane tako uredilo stvar, podijelilo uloge i kao što je prirodan posao jednih bio da napadaju i ubijaju, njihov je bio da to ne dozvole i da se brane i tu nije bilo ničeg ličnog.
Moram oprezno napisati ovu rečenicu, jer će se jednog dana možda doza patriotizma mjeriti prema onom koliko si u stanju da mrziš i odbaciš onog drugog, a ne prema tome koliko si u stanju da voliš i čuvaš ono svoje i onda bi im sve to moglo biti uzeto kao loše.
Ni  jedni prema drugim nisu bili ništa gori, nije bilo tračeva, ogovaranja i naknadnih, osuđujućih prelistavanje života onih drugih. Drugi su bili takvi kakvi jesu i ako su i bili loši sebi su bili. Ni u jednom trenutku nisam čuo ni u ratu tako često negativno spominjanje onih koji su otišli, ali u njihovu ukupnu odbranu reći ću da sam ipak s njima bio relativno kratak period, prožet intenzivnim događanjima, i da bi im se zbog toga, za takve teške „propuste“ ipak moglo progledati kroz prste.
Nisu govorili puno , a kad su govorili , govorili  su otvoreno i direktno ono što su mislili bez ikakve primjese sarkastičnog, dvosmislenog i prešućenog, onog što si uobičajeno morao čitati između redova i što se skrivalo i ublažavalo humorom i danas sveprisutnom ironijom. To je meni u početku djelovalo  grubo, ali sam vremenom uvidio da se iza toga ne krije ništa stvarno loše po onog drugog, jer prosto jednostavnost tih ljudi nije odlazila tako daleko. Ona je svoju snagu crpila iz  obuzetosti životom i njegovim osnovnim, vječnim ritmovima i stoga nije imala vremena da se bavi ni sama sobom a pogotovo drugim, gdje bi tražila i ukazivala na neke nedosljednosti licemjerno proturajući nešto svoje, kako mi to danas obično radimo. U tom pogledu, daleko je opasniji  naš socijalni eksperiment gdje rijetko govorimo stvarno ono što mislimo pravdajući to obzirima  i nazivajući to kulturom,  a ako i kažemo onda je najčešće isključiva namjera  te iskrenosti kojom se poslije busamo, da omalovažimo ili povrijedimo onog drugog povećavajući sebe. Ovi ljudi , bez našeg trgovačko-mešetarskog nentaliteta, zaokupljeni vjerovatno teškim životom i ranije, nisu sebi mogli priuštiti takav luksuz bavljenja drugim, pošto za to najjednostavnije moguće nisu imali vremena.  Ironija, skepsa, licemjerje i sve te bolesti ili simptomi modernog društva mogu rasti tamo gdje ti je lako i gdje imaš vremena, ili, gdje nemaš jasne vizije koja bi to vrijeme odgovarajuće upotpunila.

4ti dan
Ranije sam rat zamišljao drugačije. Ako sam i zamišljao. Valjda sam imao slike iz velikih svjetskih ratova gdje se sastane sve vojnika što i jedni i drugi mogu naći,  sukobe se na nekoj poljani, atakuju, atakuju neprekidno jedni na druge iz svega što imaju, sve dok neko ne popusti prvi i onda se dogovore, pa rat, kao u šahu, premjeste negdje drugo.
Ovaj rat potpuno je drugačiji.
Tišina u pauzama između borbi ubija i više od samih borbi.  Ona uspava, uljuljka, da nadu, i onda ti je na najpodmukliji način uzme opet. Iz te tišine nikad ne izlazi ništa dobro.  Zalutali metak ili usamljena granata znaju napraviti više štete od višesatne rafalne kanonade.  Oni ne gledaju da li je neko vojnik ili civil, star ili mlad, ndužan ili „kriv“, pa stradavaju podjednako svi.
I sebe da sam zamišljao, zamišljao bi se drugačije. Prirodno bi se vidio, ponesen valjda kultnim scenama iz velikih filmskih spektakala,  kako s puškom i šljemom, tamo negdje među tim brdima dižem ruku i vičem juriš ili izgovaram uzvišene , epske rečenice pune samopožrtvovanja poput one „dok god se čuje pucanj sa Ljubinog groba neprijatelj neće proći…“.  Nisam nikad  ni razmišljao  o tome šta  rade sa ranjenicima.  Podrazumijevao sam valjda da oni negdje leže sa strane, drže se za grudi, herojski podnose bol ili lagano uzdišu čekajući da se sve  završi i da neko dođe poslije po njih.
Pošto se oko te poljane  nismo uspjeli dogovoriti, rat se nalazi  svuda. Teško možeš naći mjesto gdje si potpuno siguran od njega. Vojnici se vrate bezbjedno sa borbenih položaja  i onda neočekivano stradavaju direktno ispred  vlastitih vrata.
Vremenom, polako, kako se situacija na terenu mijenjala, rat za goli opstanak prelazio je u rat za brda. Odjednom smo svi poznavali i sa strahopoštovanjem izgovarali imena ranije potpuno nepoznatih čuka, brda, uzvišenja, kota i visova.  Oni su se naglo iz udžbenika geografije, ako su se  mogli naći ,uspavani, čak i tamo,  ubrzano preseljevali u središnje, živo tkivo naše mračne realnosti.
Ko je posjedovao brda posjedovao je u ovom ratu sve, držao je u svojim rukama  zastrašujuće, neljudsko  pravo, pravo na život i smrt onog drugog.
Kad bi jedni zauzeli neko dominantno brdo,  drugi bi se, poučeni neospornom vojnom logikom,  povlačili na sljedeće.
Samo se još nije bio našao niko ko bi ovim ljudima ovdje to objasnio.  Za njih suha vojna logika nije značila ništa. Kakve je veze uostalom ona imala sa njivom pjeskuljom podno isušenog riječnog rukavca, koja se,  zaklonjena,  mogla  obrađivati čak i noću, pod mjesečinom ili slabašnim svjetlom baterijske lampe, ili sa rascvalom šljivom pokraj bunara sa čekrkom koji je još djed iskopao, ili sa mirisom hladovite lipe ispod stare komšijine kuće. Nikakve !
I zato su i ostali. Čitav rat proveli su ovdje, zaglavljeni u ovoj uskoj dolini između dva dominantna , odmah na početku, dok su oni još, ne znajući za ništa,  skupljali drva za ogrjev , od neprijatelja zaposjednuta brda. Brda su se  prijeteći, sa različitih strana, nadvirivala nepsoredno nad selom.  
Zbog toga je veći dio rata život u selu bio gotovo nemoguć.  Teško je bilo naći mjesto koje se nije moglo golim očima  vidjeti sa bar jednog od tih brda. Ali žitelji sela ni u jednom trenutku nisu posustajali, nisu gubili nadu niti razmišljali o bilo kojoj drugoj opcija osim onoj da ostanu tu i brane svoje sa svim što imaju.  I dok smo mi ostali vremenom, pomalo,već gubili snagu i volju želeći samo da se sve što prije završi, oni su i dalje sami, bez ikakvog posebnog naređenja,  na prvi znak pojačane neprijateljske aktivnosti ili najmanje slutnje da se bilo šta sumnjivo dešava, napuštali krakotrajni odmor u lažnoj sigurnosti vlastitih domova, i svi redom , od 15 do 65 koji su mogli nositi ili vući pušku, izletali na dobro utvrđene i marljivo i temeljito uvezane položaje ispod brda, pridružujući se onim koji su već ranije bili gore. Činili su to za samo 20 minuta brzog hoda, koliko su kuće onih najudaljenijih bile daleko od tih položaja.
Tamo dole , pritisnuti sa svih strana glomaznom čeličnom bljuvajućom stupicom, stješnjeni u dolinu iz koje se, samo s jedne strane,  nazirao jedva vidljivi, magloviti  izlaz, oni su branili doslovce samo svoj sićušni, uski djelić neba, a zbog žrtava koje su tom prilikom svi zajedno dali,  čitava ta dolina nazivana je od nas ostalih tjeskobnim imenom „dolina suza“  ili , što je zvučalo još zlokobnije  „dolinom smrti“.

4ta noć
Jurim kao sumanut, neprestano, grčevito stišćući papučicu gasa više nego što to dizel motor može u trenutku primiti. Trošni , pokrpani seoski put proteže se kroz usku, omalenu dolinu, koju je napravila, traćeći sebi izlaz, krivudava, manja riječica. Ne znam da li me više tjeraju pucnji koji dolaze odozgo , nesnosni krici koji dopiru iz pozadine auta ili instinktivna potreba da što prije dođem do cilja za koji i ne znam  gdje je.
Četvrtu noć krenulo je uobičajeno. kako uglavnom sve kreće. kako se obično mirna noć pretvara u neizdrživi pakao. Prvo se začulo neko udaljeno komešanje , zatim se komešanja, kao u Ravelovom Boleru, približavalo sve više i sve brže, praveći sve manje pauze ispunjene prijetećom, zloslutnom tišinom i na kraju se iz nejasnih zvuka izdvojilo jedno glasno, grozničavo „Vozač !!! „
Pokušavam, dok istovremeno pritišćem onu papučicu gasa, da uhvatim pauzu imeđu dva krika.  Ne orijentišem se najbolje u mrkloj, rastućoj noći i nemam pojma gdje se nalazi ratna ambulanta, koju prethodno, u brzini, na nedovoljno poznatom terenu, nisam imao priliku da osmotrim. Znam njenu približnu lokaciju samo iz priča koje sam usput, neobavezno pokupio od mještana. Ipak te priče i brzi, sjenoviti prizori iz ove nejasne, crne noći nemaju puno toga zajedničkog. Sa mnom nema ni lokalnog sanitetlije, kako su me ranije uvjeravali, kad sam lagano izrazio strepnju, ne želeći da to zvuči kao izvlačenje, da ne poznajem teren. Morao je se hitno vratiti na liniju, jer tamo gore ima još teško povrijeđenih.
Zamalo  smo promašili ambulantu, kad se mladić otpozada, nešto stariji od mene, nemogućim, nadčovječanskim naporom, nekog ko će vjerovatno da ostane bez obje noge ispod koljena, i kome sigurno  nisu dali ništa protiv bolova, malo pridigao , osvrnuo  maglovito oko sebe i uhvativši mi po prvi put pogled dok sam se unezvjereno okretao, uperio desnu ruku, pridržavajući je lijevom, prema povećoj, širokoj zgradi koja se nalazila sa desne strane puta. Tek kad se uvjerio da sam shvatio, spustio je ruke, legao i ponovo se,  sa nekim teško shvatljivim, natprirodnim. morbidnim olakšanjem, prepustio svojoj  neizdrživoj, glasnoj agoniji.
Sve se to dešavalo u djeliću sekunde, koji se za mene , rastegnut u sjećanjima poslije,  proširio na, sekunde,  minute pa i sate u kojima se ništa drugo nije dešavalo. Nisam ni vozio, nije se čula ni pucnjava , ni buka motora, ni krici, samo je stajala kao strijela prava ta desna ispružena ruka i ukočen pogled nepoznatog,  a nekako bliskog mladića kojem život, ako ga šta i dostane,  nikad više neće biti isti.  Taj mladić kojeg više u životu nisam vidio, u tom kratkom, ali znakovitom trenutku, postao mi je rođeni, najrođeniji. Dijelili smo istu, tešku, zamršenu, rastezljivu nit neshvatljive majke i maćehe sudbine.  Sudbine koja je učinila da se u nepunom otkucaju srca, kao u jasnom snoviđenju, razumijemo bez riječi i da nam se već sljedećeg trenutka putevi razdvoje da se nikad više ne bi spojili.
U , sad potpuno mrkloj i nešto mirnijoj noći, žurio sam nazad , znajući da je ostalo još povrijeđenih, još mladića kojima život više nikad neće biti isti. Usput sam sretao sjenke, koje su rasle, širile se, kretale se, približavale se, pa se opet nejasno udaljavale. U sjenkama sam jedva, šokiran, u nevjerici razaznavao ljude, vozila, stoku, djecu, svi izašli da zaštićeni, pod okriljem noći, obave ono što su neophodno morali da bi preživjeli, a što nisu mogli pod izdajničkim danjim svjetlom.
Neispavan, umoran,strahujući da u žurbi ne zakačim neku od brzo promićućih sjenki, nepromišljeno sam odlučio da upalim makar slaba poziciona svjetla. Nije prošlo ni par sekundi od paljenja kad se odozgo, sa brda začuo dobro uštimani, zaglušujući bofors , bacajući  svoj 40 milimetarski puf po jednom mostiču na putu koji sam desetinku sekunde ranije  prošao. Centimetri, milimetri, djelići sekunde,  postali su sastavne mjerne jedinice ovog rata. On sreću iskušava dovodeći je do njenih krajnjih granica prije nego što se potpuno povuće pred neumitnim zakonom vjerovatnoće ili mu i dalje nastavi prkositi.
Taj brišući momenat, naizgled neznatne, sitne nepromišljenosti, koja bi, usporedno po snazi samosavlađivanja, u  nekim normalnim okolnostima završila vjerovatno bez ikakvih značajnijih posljedica, ovdje, u ovoj situaciji, mogla je skupo koštati života i mene i ljudi koji su se kretali negdje pored puta. 
Ugasio sam svjetla i prije nego što sam začuo urlajuću galamu i povike negodovanje ljudi vani koji su me glasno kudili što ih tako neoprezno ugrožavam.
Nažalost uzalud sam žurio. Preostala dvojica mladića već su bili potrošili svoju dozu „sreće“.  Jedino je nešto malo te sreće bilo preostalo mladiću kojeg sam tek odvukao.

5ti dan
Naši su par dana ranije, koristeći ne mali faktor iznenađenja, zauzeli jedno od dva dominantna brda nad selom. i to baš ono sa kojeg se bolje i bliže moglo vidjeti selo i koje je toliko strmo i neprohodno, da bi se  i čovjek u odličnoj formi, dobro uhranjen i odmoran, napatio  samo da se bez ičeg popne gore.  Brdo se sa drugo strane naslanjalo tamo dalje prema „njihovim“ kućama i selima, tako da su naši iznenada, neočekivano dobili priliku da sad oni gospodare životima i smrtima onih drugih, držeći ih neumitno u svojim dugim, koščatim rukama. Mislim čisto teoretski, jer i da posjeduju taj traženi mentalitet potreban za takvo nešto, nemaju ni oružja ni municije da bi mogli ozbiljnije ugroziti neprijateljsku pozadinu. Opravdanje za bestijalno divljanje po civilnim objektima protivnika nije u vojnoj logici moglo naći svoje sigurno uporište , osim pomalo u onom dijelu koji se odnosio na uništavanje morala protivnika. I to uporište bilo je poprilično klimavo, jer je rezultat bio uglavnom potpuno suprotan od očekivanog. 
Pogonska snaga većine ratova bila je mržnja i strah od drugog. Oni su se mogli veoma uspješno kanalisati već uhodanim, olinjalim pričama o vlastitoj nadmoći i istorijskim nepravdama. Ipak za širenje i ukorijenjenje takvih priča, osim pogodnog, simbolima i mitovima dobro nakljukanog primaoca, trebalo je i nešto vremena. Tako da se „traženi mentalitet“ nije mogao postizati i  razvijati  preko noći, osim u par izolovanih, pojedinačnih slučajeva.
U ratu se situacija neočekivano mijenjala i što je za jedne bilo bolje za druge je bilo gore. Očekivano je bilo da naši napadnu ono drugo brdo koje se kao trn u oku uvuklo u našu teritoriju. I pokušavali su to, bezuspješno, već par puta, a onda su iznenada, po prvi put napali ovo i iznenađenje je bilo toliko da su uspjeli uhvatiti „na spavanju“ i zarobiti dvojicu neprijateljskih vojnika.
Očekivali smo bradata čudovišta izopačenih očiju i podmuklih izraza lica. Dobili smo jednog starca i jednog uplašenog, drhtavog, razrokog mladića koji je u istoj akciji izgubio oca. Ovim je lice neprijateljskog vojnika dobilo nepovratno neku drugu, blijeđu i više poznatu boju.
Čovjek sa komičnim nadimkom uzetim iz stripova, kome su, po pričama, u susjednom selu negdje na samom početku ubili majku, nije dozvolio nikom da im učini bilo šta nažao.
Iako omalenog, zdepastog rasta, i skoro dječijeg izraza lica, zbog svoje hrabrosti i odlučnosti, kao i u mnogim bitkama dokazanog herojstva, uživao je neupitan ugled kod ostalih i niko nije ni pokušao da se suprotstavi.
Kakav nepokolebljivi moralni integritet moraš imati za takvo nešto. Ovaj rat prepun je paradoksa. Dok su jedni iskopavali simbole i smišljali, hranjeni legendama i mitovima, najbolje načine kako da unište one druge,  čovjek  je mirno čitao stripove i onda su ga ti drugi napali na njegovom, ubijali mu najbliže , ugrožavali mu imovinu i sad im se on, prisiljen da u sebi otkrije čast i herojstvo za koje, da nije svega ovog  , nikad ne bi ni znao da ima, sveti, tako što štiti njihove zarobljene vojnike. Vojnike koji vjerovatno ni sami nisu ništa krivi. Pa ko je kriv !?
Gdje su oni od kojih je sve i krenulo i koji se ne mogu sklanjati iza onog naređeno nam je, morali smo ili onog meni najgoreg, „što nam je sve ovo trebalo“ koje izjednačava sve krivice.
Prave krivce je sigurno daleko teže uhvatiti nespremne na spavanju. Većina njih spavala je u svojim udobnim, velikim, lijepim i dobro čuvanim katakombama, poprilično udaljenim od mjesta na kojima smo mi ostali tražili malu razliku između života i smrti.
Sretao sam poslije neke od onih koji su tad bili na drugoj strani i lijepo smo se družili pričajući o životu, poeziji i izgubljenim civilizacijama. Bar ni za koga od nas ne bi trebalo da bude tajne kako su te civilizacije uopšte izgubljene.
Neki od njih su mi čak širom otvorenih očiju, oduševljeno i sa iskrenim poštovanjem pričali o sufizmu, koji nema nikakvog neposrednog dodira sa njihovom urođenom kulturom i obrazovanjem. Paradoksi.
I vjerujem stvarno da su neki od njih samo radili ono što su morali, slijedili naređenja, i nisu znali šta se sve dešava, ali masovna priroda zločina, razmjera napada na civile i broj civilnih žrtava govori o tome i da su mnogi to itekako znali, i da im je teško bilo naći jasnu, čvrstu granicu gdje završavaju naređenja, a gdje kreće vlastita savjest, granicu koju je čovjek sa strip nadimkom i te kako dobro poznavao.

5ta noć
Večerali smo u kući u kojoj je smještena komanda bataljona, a neki ljudi ,koji su trenutno odmarali od smjene, su nam se pridružili. Kako je koji ulazio nazivao je glasni selam i ostali su mu pojedinačno , redom,  prema nekom samo njima poznatom i dobro utvrđenom redosljedu gromoglasno odgovarali. Sinhronizacija je bila tako savršena da između dva odgovora , kao u kakvoj dobro režiranoj predstavi nije bilo gotovo nikakve pauze, niti su se dva odgovora međusobno sukobljavala. Kako mi je samo ovo čudno izgledalo u početku. Vjerovatno isto čudno kao što sam izgledao i ja njima kad sam tek stigao,  ušunjao se na vrata, promrljao nešto umjesto pozdrava i sklonio se bržebolje sa strane, ne želeći da dugo ostanem tako, u centru pažnje.
Da su imali vremena ili želje da se duže bave sa mnom, i da su imali iskustva sa takvim stvarima, vjerovatno bi u meni brzo i lako prepoznali sve otuđene bolesti koje je iznjedrio moderan život. Bolesti na koje su još dodati i rat i beznađe koje ide uz njega.
Prvo sam mislio da sam zalutao u ritam života nekih prohujalih vijekova,  a vremenom, sve više, izgledalo mi je  da smo mi ostali negdje zalutali, a ovi ljudi ovdje bili baš tamo gdje treba. Malo pomalo postajali su mi sve manje strani a sve više moji, što se najbolje vidjelo po tome što je njihova bol i mene bolila a njihova radost i mene radovala.
Dok večeraju pričaju o sinoćnjim događajima. Naši su na nedovoljno poznatom, tek osvojenom terenu nesretno naletili na dobro skriveno minsko polje. Naišli su na one mine o kojim sam učio nekad na časovima odbrane, što prvo odskoče, pa se onda aktiviraju u zraku, imajući tako daleko razorniji i opasniji efekat od onih običnih. Na tim časovima odbrane, puno se pažnje i energije posvećivalo raznovrsnim načinima na koje sve možeš uništiti drugo ljudsko biće. Čitava ogromna nauka izgrađena je oko toga. Nikad ne bi vjerovao da će mi te informacije ikad ičemu stvarnom poslužiti, osim možda boljem praćenju starih ratnih filmova, ali eto došle su i one na svoje. 
Mladić kojeg sam vozio izgleda da je nagazio na običnu minu, dok su preostala dvojica , čija sam tijela izmasakrirana zatekao po povratku, naletili na te odskočne.
Prizori koje čovjek ranije nije mogao sresti ni u najgorim noćnim morama postali su sastavni dio sumorne,  ubitačne svakodnevice.
Iz priče sam saznao još i da je mladić kojeg sam vozio iskusan i prekaljen komandir čete, da je dobro i da postoji mogućnost da mu spase jednu nogu, dok su drugu , do ispod koljena, morali odmah amputirati.
Mirna noć učinila je da zvukovi koji su ravnomjerno dopirali od ljudi postaju sve udaljeni i udaljeniji, lagano se gubeći i prepuštajući bez otpora svoju očiglednu prisutnost nečemu drugom:
Ljudi mi mašu, usporenim, gracioznim, ujednačenim pokretima, koji podsjećaju više na lepet krila nego na nervozni pokušaj skretanja pažnje. Skriveni su iza osrednjih, pokraj puta razbacanih kuća sa urednim, jednostavnim bijelim ili sivim fasadama i sve je nestvarno kao u sporom, animiranom, poluzaustavljenom prizoru. Ne znam šta je nestvarnije,  oni koji mašu, ja koji vozim,  potmula buka koja dolazi isprekidano s vana ili gusta magla sa komadićima crijepa koja se iznenada odnekud spustila na prizor. Neko kao da je odjednom isključio i zvuk i sve se, osim ruku koje i dalje mašu, utopilo u toj brzoj, pomjerajućoj,  neporoznoj  magluštini i više me podsjeća na živi san ili kakvo loše odrađeno sjećanje nego na umornu stvarnost od cigli i crijepa. Lagano, kao da je to najuobičajenija stvar na svijetu,  parkiram auto iza jedne od kuća, izlazim, razmišljam da li sam zaključao vrata,  i da bi sve bilo u skladu sa scenografijom, krećem se pokretima kao da sam tek izašao iz jednog od površinskih lunarnih modula, ciljajući krivudavo prema jednom od prizora  ruku koje zaustavljeno u vremenu i dalje mašu. Kad konačno dođem do ruku, ugledam prvo brkove i onda, kroz maglu, udaljeno, zajedno sa nekim stalno prisutnim, pozadinskim zujanjem,  čujem i stran i izobličen vlastiti glas :
"šta se dešava ? na koga pucaju ? "
Ponovo kroz onu maglu, nazad , vraća se iskrivljeni eho koji, kockicu po kockicu, slažem polako u glavi da bi uhvatio smisao:
"na tebe budalo! Ne znam ko te, u po bijela dana, posla ovamo, i to u tako upadljivom, crvenom autu. "
Nije to bio san. To je bilo sjećanje na  dan mog dolaska .

6ti dan
Stigla je Refija, nešto starija od mene, a već iskusna, sposobna, prijeratna bolničarka, koju su poslali da pripomogne ovdje dok se situacija malo ne stabilizuje.
Refija je imala neko dostojanstveno, neupadljivo ,  a opet prirodno držanje, tako da  se jednako dobro uklapala gdje god bi bila, ne gubeći pri tome ništa od onog što već jest.
S njenim dolaskom nešto se promijenilo, u tipično muški, grubi, sirovi i prejednostavni svijet ušla je žena,  obogaćujući ga, uljepšavajući ga, i dajući mu neku nježnu notu tananosti, suptilnosti i lagane emotivne nijansiranosti,  makar sama Refija bila pomalo emotivno suzdržana i prilično racionalna žena. Promjena se mogla osjetiti na svima, jer su odjednom svi postali opušteniji, prijatniji i otvoreniji za neobavezan razgovor. 
A s Refijom se moglo pričati o svemu. Imala je svoj isklesan i duginim bojama ukrašen stav, a opet je bila dovoljno otvorena da je komunikacija bila lepršava razmjena, a ne tipično branjenje  i nametanje stavova.
Nekad bi se toliko zanijeli pričom da smo zaboravljali i gdje smo i šta smo i samo slučajna, povremena tutnjava u daljini bi nas, s vremena na vrijeme, podsjećala na to.
Zaboravu je doprinosilo i zatišje koje je nastupilo poslije jednog jalovog pokušaja neprijateljskog kontranapada koji se poput napuhanog, naboranog vala razbio od bedeme odbrane branioca , ne ostavljajući na njima nikakve značajnije posljedice.
I vožnje smrti su iznenada prestale biti vožnje smrti,  bofors s brda čuo se sve rijeđe, i osim povremenih lakših ozljeda ili ranjavanja i pokojeg slučajnog zalutalog metka, situacija u selu poprimala je polako skoro neki normalan raniji ritam.
U ratu se sve pogoršava i smiruje odjednom bez nekog jasnog i nama vidljivog, razgraničavajućeg pravila. Možda je s one strane, gore po tim brdima, bila neka smjena ljudi, možda su svjesno smirivali situaciju pripremajući neko iznenađenje, a možda su jednostavno i odustali od ovog djela ovdje, prebacujući snage negdje drugo, gdje je potrebnije, jer se u to doba situacija već lagano lomila u našu korist. Ko zna. Ni naši trenutno nisu imali snage, ni logistike za neke veće daljnje operacije na ovom terenu, ljudi su bili premoreni , dio brigade na ispomoći na nekim  drugim vrućim ratištima ogromne, nepravilne, izlomljene linije sukobljavanja i situacija je bar privremeno dobijala obilježja statusa quo u kojem su svi bili jednako i zadovoljni i nezadovoljni.
Sve je bilo toliko mirno da sam u jednom trenutku uhvatio sebe u izdajničkom razmišljanju o tome kako bi bilo da je umjesto Refije došla Ona. 
Iznenada se vratio i raniji, oporavljeni ovdašnji vozač saniteta, kojem je onaj bofors uništio auto i umalo ga stajao glave.  Bio je nestrpljiv da odmah preuzme smjenu i sad sam konačno, nenadano mogao i odmoriti malo. Da nisam zaboravio kako se to radi. Još više je odmagala zaklonjena, oveća, gelerima granata prošarana kuća vraćenog vozača saniteta, sa ogromnim, udobnim, mekanim krevetima. 
Već bi se stigao i ulijeniti i razmaziti da ubrzo po povratku vozača nije stiglo naređenje da se sa vozilom hitno vratim kući i javim u matičnu jedinicu.
Dok je crveni opel karavan savladavao strmi, padinski uspon koji je vodio nazad iz sela prema mjestu odakle sam došao, osjetio sam nešto novo, nešto što odavno nisam osjetio i što sasvim sigurno nije bilo sa mnom u proteklih dvije godine, osjetio sam nadu. Obuzimala me je polako i širila se iznutra, toplo me ispunjavajući nekom prijatnom, zamamnom puninom.
Ljudi kojima je bilo daleko gore od mene našli su je za mene. Upravo tu, u istoj ovoj dolini, samo par kilometara dalje i par godina kasnije od mjesta gdje sam je prvi put izgubio. Nada nije bila san o nekoj ljepšoj, naizglednoj, priželjkivanoj budućnosti, nada je bila vraćena vjera u ljude i  svjesnost koja je govorila da se  ljudi i u najvećim teškoćama i u najgorim vremenima mogu držati zajedno, i da samo tako zajedno, uprkos situaciji, uprkos svim nedaćama, mogu zadržati dostojanstvo i nepomućen plamen onog istinskog ljudskog.
Dok sam ostavljao posljednje obrise brda koja su jedno kratko vrijeme bili centralno poprište svih mojih misli i svih mojih lutanja, odnekud se lagano, s vana, u kola provlačio prvi cvrkut proljetnih ptica , cvrkut koji je pozivao na ponovno obnavljanje života i još jedno, novo rađanje.
Zastao sam još jednom na vrhu, sretan što se konačno vraćam nazad, svojim ljudima , ali istovremeno i tužan, jer sam tamo dole ostavio isto ljude. Moje ljude.