Nekad, ja koji sam daleko, nakon 513 dana ponovim istu misao, vama koji ste samo naizgled daleko, razmisljajuci o onim koji nikad nisu daleko
Neobuzdani život
Život ide dalje
dječaci s mukom prelaze rijeku
sat određuje ponoć
ti u istrošenoj bijeloj haljini
okrećeš se na prstima
U krug
Jedan okret djevojčica si
drugi već si žena
Puštaš sve svoje ekstaze
poput neukrotivih dječijih zmajeva
Obasipaju te pogledima
pretvaraju u vječnost
valjaju u duginim bojama
Ništa od toga istinski ne pomaže
Život kao ni rijeku
ničim ne možeš zaustaviti
Na svu sreću pa se život ne može zaustaviti.. inače bi neki od nas čekali da se dese sebi.. u tom nekom zaustavljenom životu. 😊
Osim ponovo početi.
(rekla bih da je to kraj ili početak ili kraj ili, ipak, početak ili.. (nebitno je) ovih stihova. mnogo lijepo.)
ajni, nekad zivot prodje mjesto na kojem cekamo pa moramo ili juriti za njim ili ga i dalje cekati na istom mjestu nadajuci se da ide ukrug
noise, samo rijeka posmatrana izolovano ima pocetak i kraj. ista voda “jednom” otrgnuta od izvora prolazi cikluse mnogobrojnih spajanja i razdvajanja, zasebnih i zajednickih zivljenja, da bi se ponovo na drugom mjestu vratila istom izvoru obogacena a ista, ponavljajuci ciklus. ako posmatramo samo mjesto vidimo odvojenost, ako pored mjesta posmatramo i vodu vidimo povezanost