Podsjetnik noći

dok me prekriva ta uboga
umilna
svježina noći
razmišljam o danu
Ni prvi ni zadnji
kome je sunce ispalo iz krila
pa letim sam
bez svjedočanstva
što ga rađaju
prethodno i naredno

noć je težak učitelj
pomisli tišina

neka me na to podsjete majke
utihle
pregladnjele djece
neka me na to podsjete
ostaci razbijenih
blagdanskih pasaža
neka me na to podsjeti ptica
što smrznuta kraj prozora
i dalje nešto čeka

i neka me na to podsjeti budućnost
koja umorna i snila
sjeda mi u krilo
i tamo priziva svoju sadašnjost
da se dogodi

4 komentara

  1. Jednom smo raspravili taj pojam -objektivno- i, naravno, bio si u pravu, što, naravno, nisam opovrgavala. Sada ću ga rabiti i reći: Ovo je toliko objektivno lično, svedeno gotovo do savršenstva. Vidi ovaj stih, tu odaljenost i neočiglednost, a ponovo tu bitnost, tu ličnu ogromnu bitnost, pored koje ništa.., gotovo ništa nije toliko esencijalno. Vidi ovaj stih:

    “pa letim sam
    bez svjedočanstva
    što ga rađaju
    prethodno i naredno”

    Volim i to kaljenje na teškom iskustvu koje se s vremenom i ljudskim godinama pretvori u jednu vrstu smirene izdržljivosti. U svjesno, još uvijek s ostacima bunta, ali ipak prihvatanje, jer je to prihvatanje odluka. Pa se osvrćeš na stanje majki, pa se osvrćeš na stanje promrzle ptice koja čeka, a minute je, možda,.., a deseci je sati, možda (još gore), dijele od smrti, jer to što čeka dočekati neće.
    Vrhunac je, ponovo, ta budućnost, za koju se, ponovo, očekuje da bude mnogo lično lična u ovoj pjesmi, a ona to nije. Ona je univerzalna, ona je odaljeno univerzalna i to ne kao tragedija, nego kao činjenica. Duboko svjesna svoga opsega u baš svemu i baš za sve.

    Pored one ženske svadbene pjesme (oko čije titule koju sam joj dala nismo postigli saglasnost), ovo je druga.., druga izvanredna. Meni.

  2. refleksija, za neke je alarm alarm a za druge najumilnija melodija koja vraca opet na spavanje. zato je svjezina noci i uboga i umilna
    ima neka formula izmedju nje i dubine sna koja govori o tome…

    pa gdje si drug 🙂

  3. noise, nemam rijeci. ti si je bas pročitala. i meni samom. pokusavao sam da izrazim nesto iznutra ili bolje receno sklonio sam se s puta i dopustio da se to izrazi samo, intuitivno, ne silazeci previse do racionalnog , kao i u “svadbenoj” koju sam ipak naknadno pomalo usmjeravao ili sam u nekom trenutku prepoznao unutarnje usmjeravanje u pravcu simbolicnog galaktickog vjencanja hipotetske hermetičke misteriozne srebrne zvijezde-suncevog blizanca- smeđeg patuljka-nibura sa suncem.
    tvoj posmatracki dar nadilazi cisti racio . nijedna recenica nije napisana bez smisla , kao prosti estetski ili proizvoljni dodatak ostalim. takvu posmatracko-izrazajnu moc covjek ne moze a da ne uvazava .
    prepoznala si kompletno, do u sitni detalj, moj stav koji sam ovdje izrazavao, koji na kraju krajeva osjecam. da , uobicajeno gledajuci djeluje kao tragedija ali je napisano kao samo jos jedna prihvacena cinjenica, bas onako kako buducnost prihvaca samu sebe tj svoju sadasnjost , kao neosporivu bitnu izvjesnost i stoga nezainteresovano ali sa
    znacenjem. udaljeno a licno.

    kad uzmes morao sam vjerovati, jer bi bilo paradoksalno da nisam, ali opet me je iznenadilo da se moze i ovako komunicirati i prenositi unutarnje stanje . zahvaljujem ti na tom okrepljujucem i značajnom uvidu.

Komentariši