Jesen stiže (kratki isječak iz naše satirične, humoristične stvarnosti)

Jedno nedeljno, dokono jutro me je, dok sam sa prozora provjeravao kakav se se smiješi dan, privukao prizor lijepljenja predizbornih stranačkih plakata na osrednjem bilbordu pokraj puta. Zapanjila me je količina posla potrebnog za to. Dvojici radnika, vješto koordiniranih, trebalo je više od pola sata da zalijepe samo jedan takav plakat. Prvi, stariji čovjek koji je blago hramao na jednu nogu, dobacivao je sa zemlje drugom, koji se nalazio na ljestvama, jedan po jedan segment plakata koji je ovaj lijepio, prethodno skinuvši temeljito stari plakat, ostao tu još od prošlih izbora ili od kakvog novogodišnjeg koncerta.
Fascinirala me je vještina, spretnost i okretnost mladića na ljestvama, koji je većinu posla morao obavljati jednom rukom, jer se drugom držao za ljestve na kojima je stajao poprilično visoko poviš zemlje. Skidao je , naginjući se i protežući stare plakate , premazivao ljepilom površinu gdje je trebao da dođe novi dio, dohvatao ga vješto i uredno postavljao na njegovo tačno određeno mjesto, potrefivši to mjesto onako se lelulajući iz prve, i poslije ga još dodatno izravnavao jer bi se usljed postavljanja naborao, te na kraju odsijecao dijelove koji su kao višak ostali da vise sa strane. 
Plakat se sastojao od 6 ili 8 dijelova i za svaki je trebalo, uz pomjeranje ljestava, ponoviti čitavu proceduru.
Mladić je sve to obavljao bez prekida, elegantno, graciozno, sinhronizovano, ne žureći i meni je kao hipnotisanom prizor prije nalikovao na dobro pripremljen i odrađen scenski omaž za neku od veličanstvenih Betovenovih simfonija, nego za rutinski posao lijepljenja predizbornih, obećavajućih plakata .
Zalijepljen za  scenu nisam odmah obraćao pažnju na ono što je  kao poruka izranjalo iza svih tih eklektičnih i naizgled nevezanih i neobaveznih  kretnji i što je nekako spajalo one fragmente u jednu zajedničku, cjelovitu ideju.
Prvo se pojavljivalo odijelo i dio retuširanog, u pogodnu, artificiranu grimasu anastetiziranog i steriliziranog  lica, što bi valjda nama kao posmatračima i konačnoj ciljanoj, konzumentskoj. mentalno i emotivno podcijenjenoj skupini , trebalo da ostavi naslut  ozbiljnosti, dostojanstva, prosperiteta  same poruke. Ako  tamo negdje već mora da stoji neka glava, kao neki, bez odgovarajućeg konkursa, civilizacijski nametnuti simbol pojavnosti, individualnosti, prepoznatljivosti i nosioc određenog skupnog polja informacija, mada bi za robota puno efektniji sistem identifikacije bio otisak prstiju, za hiromanta,  astrologa ili grafologa puno obimnije polje informacije slika dlana , neba ili rukom ispisane stranice, za pjesnika  ili slikara pokret ruke u procjepu između dva dana, psihologa prikaz odrastanja i djetinjstva, za stomatologa, sociologa, dizajnera zagriz zubi, sadržaj torbe,  model auta,  ali recimo , recimo, iridolog bi se složio, da glava treba da bude taj simbol zašto onda ta glava ne bi bila neukrašena , normalna, jednostavna, smežurana glava po krajevima, sa fraktalnim rasporedom crvenila duž čeone lubanje, iz čega bi možda neko, nekom uskonamjenskom, ciljanom,  visokoprofilisanom, kvantitativnom analizom mogao izvući mnogo više dalekosežnih zaključaka . Takva glava bi i na mene lično ostavila daleko veći  utisak. 
Uz dijelove glave, a nevezano direktno za samu glavu izbijale su, uglavnom kraće je u modi,  parole tipa možemo, hoćemo, uz vas, za vas, ne pričamo, za bolje, za promjene, za ovo ili ono, afirmativne, snažne, podstrekačke, pokretačke, koje odmah podižu adrenalin, nivo serotonina, utiču na libido povećanjem testesterona, okreću dan u noć, noć u dan. Ali nećemo podsmijavati, nećemo kritikovati, nećemo širiti energiju apatije, nemoći i bezvolje, nećemo ni ignorisati ovu našu nakaradnu, bezobličnu, kafkanijansku stvarnost, koja nas sve pretvara u  neuticajne, nevažne, unaprijed žrtvovane pajace, nećemo sve to, jer smo sve to već probali i onda se onaj dan sa početka priče  ponavljao opet. Pokušavali smo i učestvovati i birati, i uticati i mijenjati sve po istom uzusu i sa istim rezultatima.
Tek pošto su radnici završili, i uredno , istim onim laganim, ritmičkim, nonšalantnim a preciznim pokretima pokupili ostatke starih plakata, strpali sve to u kombi, primjetio sam lice na plakatu. Ovu glavu znam ! obično sam je viđao zajedno sa tijelom, klatila se lijevo desno i usta su se povremeno otvarala, a ruke nervozno otresale nakupljeni pepeo sa cigarete. 
Pričala mi je vječnu priču o ljudima i vlasti. Priču toliko puta već ispričanu, koja na početku krene idealistički, uglavnom, sa istinskom željom da svima bude bolje, potrebom, mladog čovjeka kad se prvi put  umili stranačkom, ja tebi ti meni, rukovodstvu  i progura kroz stranačke komisije koje u njemu ugledaju potencijal da bude više od referenta za ovo i ono i daju mu iznenada priliku da vodi firmu od par stotina ljudi, čiji prosjek staža nadmašuje uveliko broj godina njegovog života  i koji zajedno sa članovima svoje porodice čine broj daleko veći od broja ljudi okupljenih na zadnjem stranačkom kongresu. I krenuo je on sa tom inicijativom i onom energijom  tako karakterističnom za mladost i cvjetanje, baš tamo nekad prije pojave prvih plodova, ali kako je vrijeme proticalo, sve više se kroz onaj dim probijalo ono,  ko koga zna, ko kome može koliko pomoći, ko je s kim dobar, u kojim komisijama, čiji je on čovjek, on će meni zaposliti ovamo a  ja ću njemu , dužan sam mu , on me je postavio, znaš ti ko je on u stranci, znaš ti čija je ona žena, znaš ti ko je on, ko sam Ja, bolje je biti dobar s njim, nisi lud, šta te briga, ko narod…g l e d a j   s e b e…