Putujem i razmišljam o putniku. Ko je putnik ? Onaj ko posjećuje mjesta ili onaj ko osjeti njihov duh i način na koji se taj duh razliva po svemu oko sebe, obasjavajući i obilježavajući sobom ljude, stvari i predjele.
Da bi osjetio duh mjesta moraš zastati, moraš na trenutak prestati putovati, jer te putovanje uvijek vodi negdje drugo, negdje dalje, i jel te to onda čini putnikom !?
Da li sam putnik ako dođem , vidim, zabilježim, uzmem, makar uspomene i odem i ništa baš ništa ne ostavim. I ništa baš ništa moje ne ostane.
Da li sam putnik ako i sam ne tečem i ne razlivam se, stapajući se s mjestom i gubeći pomalo od onog što jesam i uzimajući od mjesta pomalo od onog što nisam.
Da li sam putnik ako ne dodajem duhu mjesta, slaveći ga i uznoseći ga, i ja svoj duh.
Da li uopšte moram putovati da bi bio putnik.
Putujem, i razmišljam o putniku, razmišljam o onom što jesam i razmišljam o onom što nisam. Putujem i razmišljam, svi smo putnici, samo neki još nisu našli mjesto s kojim bi spojili svoj duh. Jednom kad ga nađu neće više morati putovati da bi se nazivali putnicima, nego će putovati, makar nigdje ne odlazili, da bi bili ono što jesu.
Svi smo mi putnici … putujemo kroz zivot.
Kad putujem ne kopujem uspomene i nista ne ostavljam svoje.
Kad putujem osjecam se dobro i slobodno.
prelijepa fotkica, gdje je ovo ?
da, svi smo mi zaista putnici , a da nismo u pocetku zavrijedili svih tih ljepota koje nam se steru pred ocima.. kakav krasan poklon dobismo 🙂
ja se osjecam svoja na svom kada sam na bilo kojem putovanju, svjedno da li se neznam ni sporazumjet, osjecam se na pravom mjestu. 🙂
jasni,
da, neki ostavljaju nesto svoje a neki sve svoje vrate nazad , a svi putujemo i svi putujemo iz nekog svog razloga 🙂
ajni,
prokosko jezero prosli vikend. poklon na kojem nismo zahvalni, tvoj duh se stapa sa svakim mjestom, ti si sretna 🙂
lepo.
prelijepo napisano
Koliko sam samo ljudi “upoznala”, a da se nikada sreli nismo. Koliko sam samo zemalja obišla, a da nikada nisam kročila nogom na njihovo tle. Znam da zvuči ludo, ali to je podjednako stvarno kao i svaki korak koji sam napravila. Podjednako nosim slike predjela koje sam vidjela otvorenih očiju i predjela koje sam gledala sanjajući. Podjednako prepoznajem duh ljudi koje sam sretala oči u oči, i onih koje nisam. Putnici smo i bez koraka, duh je slobodan i za njega ne postoje granice. Zarobiti ga, znači ubiti svaki smisao postojanja.
Putniče namjerniče :)).
Prokoško mi nadohvat ruke, a nisam bila više od decenije :)).
Odlično mi je ovo ‘da li sam putnik ako ništa svoje ne ostavim?’. Toliko dobra ideja. Svi smo mi putnici, samo neki više neki manje mista u sebi osjete. Neki su manje svjesni, manje uzajamni putnici. Al svi se krećemo, neminovno, kroz vrime. To je naše putovanje koje je konstanta šta god da radili. 🙂
temadilema, hvala 🙂
lovice, ti se i ja bas razumijemo
littlefoot 🙂 kad jednom odes, treba ti opet decenija da pozelis ponovo, dok zaboravis onaj truckavi put od 16 km, ali put okruzen prekrasnom prirodom
tvornicar, nekad mi se cini da ovdje, u ovim crticama, samo sirovo nabacujem ideje samom sebi iz buducnosti , nadajuci se da ce on imati vise vremena, volje i talenta da napravi nesto stvarno s tim
Podsjecas me s ovim na one nekadasnje lutajuce pjesnike.
Svaka recenica, iako upitna je savrsena kao podsticaj za poniranje u sebe, kao metafora, univerzalni putokaz. Bas ti hvala za ove rijeci.
hvala tebi na citanju 🙂