Posmatrač u oku svijeta

Prvi put je zaspao prije par godina . tad je svijet izgubio nešto od one svoje prvobitne užurbane nametljivosti i blago se povukao od samog sebe. Postupci drugih i igre života odjednom su dobili opušteniju i manje prijeteću nijansu, ili su pak prestali biti obojeni suviše jasnim i jarkim bojama. Baš kao u snu, sve je bilo prozirno i nekako čudno međusobno isprepleteno nitima koje java ne može ni da nazre.
Štipao je se, pokušavao da se probudi, skakao i uzvikivao rečenice od kojih bi ga ranije hvatala jeza, ali uzalud, svijet je ostajao tamo gdje jest, udaljen i smiren, nepovračno počinuo. Na početku, teško je se bilo navići se na taj novi, neprirodni način funkcionisanja svijeta, naći novu svrhu i novi neočekivani početak, pošto je bio je tu a nije bio tu i šta onda raditi s tim.
Jedina prihvatljiva uloga koju je vremenom mogao pronaći bila je biti posmatrač. Kad si već tu a nisi tu to je prirodno. Kad si već tu a nisi tu onda te ništa previše ne može povrijediti, ali te Sve najviše može povrijediti.
Sjedio je ili ležao ili sanjao, kad je već zaspao, i posmatrao kretanje i smjene svijeta, šaroliko mnoštvo boja, pokreta i ideja. Divio se sa nostalgijom onim koji nisu zaspali i koji su se užurbano i uzbuđeno uvijek negdje kretali. Bilo je neke nedokučive a opipljive ljepote u toj odlučnosti, u toj očaravajućoj predanosti brzo hlapećoj svrsishodnosti. Drugi su odlazili, dolazili, nešto donosili, pa se vraćali, uvijek odlučni, uvijek do kraja odani tom svom pokretu, tom svom načinu.
Malo ko je primjećivao njega sa strane, ukočenog pogleda, neuglednog i neupadljivog, okupanog svim odlazećim znacima civilizacije. A ako bi neko i primjetio, povikao bi „izgubljeni“ ili „ludak“ i brzo produžio dalje jer pokret, a ni način nisu mogli čekati. Vremenom je udaljivši se od svijeta, približio se svijetu. Srodio se, ne krećući se, sa pokretom, sa smjenama koje on u sebi neodvojivo nosi, kiše, jeseni, proljeća, tuge, postajali su jedno te isto udaljeno i nedjeljivo od njega samog.
Onda je , već naviknut na san, zaspao opet. Ovaj put dublje. Svijet je sad, kao iz dubokog bureta, ili kao od daleke ptice, izgledao kao mala, tinjajuća mrlja, brzo smjenjujućih tačaka, nijansi i stalno izvirućih vrela. Da bi se prilagodile oči su se caklile. Neko je iz one mrlje prolazeći , vjerovatno jedan od onih što su i sami nekad zaspali , na trenutak zastao i poluuzbuđeno povikao „Buda“ – Probuđeni.