Na svijetu postoji jedna čudnovata , veličanstvena , mistična planina. Zbog njene ljepote i neobičnosti mnogi su pokušavali da se popnu gore, ali je veoma malo onih koji su uspjeli doći do njenih grandioznih, udaljenih, zamagljenih vrhova i napiti se vode sa njenih prekrasnih, bistrih, modrih jezera. Još je manje onih koji su se očarani njenom nezemaljskom ljepotom i prozirnošću odlučili vratiti poslije.
Njihova svjedočanstva nesigurna su i nepovezana, prepuna iznenadnih, neuhvatljivih obrta, opisa neobičnih, bajkovitih mjesta više nalik snu nego javi, ispresijecana metaforama i ushitima divljenja planini, prožeta ljubavlju i nostalgijom koja bi ih konačno ponovo vraćala gore.
Od tih slabašnih svjedočanstava, prepričavanjem i sakupljanjem fragmenata, s pomalo naknadnog dotjerivanja i ispunjavanja maštom praznina tamo gdje bi izvorne priče stajale ili zastajkivale, nastajali su mnogobrojni zapisi o planini.
Većina njih , čak i ako su sačuvali dijelove izvornog lelujavog svjedočanstva neokrnjenim, govore o predjelima i mjestima čiju si jedinstvenu, očaravajuću osebujnost mogao dotaći i do kraja sagledati samo ako si već gore. Oni, osim o samoj magnetičnoj ljepoti planine ne govore gotovo ništa o putevima koji vode do nje.
Ima sasvim nešto malo i onih zapisa koji govore o putu, neki i sa lepezom uzgrednih, sitnih detalja, ali ti zapisi su pouzdani samo dok ne odmakneš malo dalje od prvih, prostranih dolina u podnožju, a već čim zađeš u prve uske, sjenovite klance ili dođeš do prvih vjetrovitih, kliskih puteljaka poviš provalija, prepušten si na milost i nemilost ćudi planine. Staze se onda mijenjaju kako se mijenjaju vrijeme, vjetar i doba godine, stare se gube da bi se ponovo iznenada pojavljivale na nekim drugim mjestima, nove iznebuha nastaju i isto tako naglo nestaju, i teško je naći makar dva putnika planinom koja su njom prošla bar dijelom istim putem.
Svako sam kroz nju krči svoj put, traži ga , gubi ga i ponovo ga nalazi sa jednakom dosljednošću i upornošću, boreći se usput koliko sa samim sobom i svojom uvjerenošću i predanošću putu, toliko i sa samom planinom.
Mnogobrojne su prepreke , mnogobrojne su zamke kojima planina testira one koji su krenuli njome.
Te prepreke, ti testovi daleko su bolji orijentir, daleko su bolje mjerilo samog puta nego što su to varavi opisi fatamorgazičnih, nestalnih predjela ili detaljno iscrtane mape izgublenih, nabujalim vodama i snježnim lavinama odnesenih staza i bogaza.
Niko nije prošao planinom da nije bio od nje iskušan do svojih krajnjih granica.
Znajući to, mnogi iz dolina kreću u grupama koje bi trebale osigurati sigurniji i lakši prolaz prepreka, prije polaska pripremaju se iskušavajući i trenirajući i duh i tijelo kako bi mogli bolje odgovoriti izazovima koje planine nosi, a na put kreću nakrcani teškom, skupocjenom, zaštitnom opremom i vođeni prvoklasnim, iskusnim vodičima.
Međutim i najiskusniji vodiči vode samo do prvih litica, a onda staze postaju tako uske, tako sipljive , tako rizične da se vodiči vraćaju nazad u okrilje civilizacije, a putnik dalje može jedino sam , na vlastitu štetu i na vlastitu odgovornost.
Pokazalo se da za planinu jednostavno ne možeš biti pripremljen u dolini. Za planinu je jedino planina mogla pripremiti.
Oni koji bi u dolini bili najizdržljiviji u planini bi prvi ostajali bez snage, oni najsnalažljiviji izgubili bi sreću nakon što bi možda riješili prepreku ili dvije, upornost je imala jednaku šansu da vodi na krivi put kao i na pravi.
Jer planina je bila puna primamljivih stranputica, skrivenih, zakamufliranih zamki i vješto zaturenih ćorsokaka iz kojih je teško poslije bilo naći izlaz.
Mnogi i dan danas lutaju njenim zagubljenim, nedostupnim predjelima, pokušavajući da nađu put nazad ili možda sretnije, vjerujući slijepo da su još uvijek na pravom putu ili čak da su došli do samog vrha, sve dok ih u lutanju ne ostavi i zadnja snaga , ne preuzmu divlje zvijeri ili ne dočeka neki drugi teški usud planine.
U grupi su članovi kočili ili gurali jedni druge tamo gdje to nije trebalo, obično su najglasniji i najuporniji bili oni koji su uporno vukli na pogrešnu stranu, i dok bi na mirnom dijelu puta sve bilo idilično i bez nesuglasica, s prvim preprekama i teškoćama raspadala bi se kohezija grupe , svaki član bi vukao na svoju stranu ili bi cijela grupa usporavala prilagođavajući tempo onim najslabijim što bi se poslije pokazivalo kobnim.
Naizgled su najbolje prolazili oni koji su se kretali tiho , sami i dovoljno mirni da mogu osluškivati glas planine koji bi ih vodio, prepušteni njoj a svoji, više predani putu nego cilju, oni čija je ljubav prema planini bila veća od njihove želje da je savladaju.
I njima je planina sve do samog vrha držala mogućnost uspjeha i neuspjeha jednakom. Sa planinom nikad nisi mogao znati. Tek što bi jedna prepreka bila savladana , neprimjetno, polako, s leđa bi se putniku šunjala naredna.
S vremena na vrijeme bi se iz strmeti planine prolamali glasovi, odjeci i vika onih što su prošli davno prije, pomiješani sa fijukom vjetra i ehom planine, često i raznošeni i prenošeni od onih ispod.
Ponekad je iz te jeke, iz tog eha, ako ih duže zadrži u mislima, putnik mogao prepoznavati obrise predjela kojima je tek prošao ili upravo prolazi.
Korisniji su, ako se nisu sebično usmjeravali samo na svoje putovanje, bili oni koji su prošli istom stazom neposredno prije. Iza njih su ostajale sigurnije, utabanije staze i bliži i prepoznatljiviji zvuci.
Njihovo znanje daljeg dijela puta je bilo manjkavo i ograničeno, ali su zato pouzdano poznavali dio puta koji tek slijedi. Putnik je ipak morao biti oprezan jer su postojali i oni koji bi ga slučajno, ili nošeni ko zna kakvom namjerom, upućivali na pogrešan put.
Na mjestima su iz uskih, vijugavih, staza i klisura izbijale male udoline prepune onih koji su zastali da se tu odmore ili su odustali od svog daljeg putovanja odlučivši da tu naprave vrh. Oni su pomagali onim koji još putuju, skupljajući za njih preostali eho koji se sa raznih strana slivao u udolinu.
S vremenom su se toliko izviještili da su iz tog eha nepogrješivo prepoznavali pravac i prohodnost daljnih puteva.
Za njih, poslije par susreta sa planinom, povratak u dolinu više nije imao smisla.
Ko bi odavde krenuo dalje, nekim od preostalih puteva prema srcu planine, nikad se više ne bi vraćao.
Sve do ovih udolina postojala je neka minimalna šansa za povratak, a odavde je ona bila ravna nuli. Put je dalje postajao još uži i još strmiji i s njim se moglo kretati samo u jednom pravcu.
Ono malo što možemo saznati o planini poslije nastalo je legendom , prepričavanjem i tumačenjem eha.
Te legende govore da se putevi u blizini vrha opet sastaju u jedan. Na njega se sa raznih strana planine slijevaju putnici koji se međusobno prepoznaju i koji su začudno svi nalik jedan drugom . Kažu da je to zato što postepeno, dok putuješ, polako gubiš svoje pređašnje lice i sve više malo pomalo ličiš na planinu , dok na kraju i sam ne postaneš planina.
Pročitala sam je samo jednom, prije izvjesnog vremena, i prije no što dođoh do sredine, skontah da sam planina.
Ova priča je najbliža mome senzibilitetu od svega što sam pročitala iz tvoga pera.
(neodređenog je žanra, pa se može čitati kao putopis, horror, romansijerski zapis, filozofska crtica, religijski tekst. tu je neobična snaga ovoga teksta.)
Zapravo, pišem puno u komentaru, jer me je ostavila bez teksta.
znaci moze se citati i kao psiholoski profil 🙂
ovo i jest krenulo kao odgovor na tvoj komentar u prethodnom postu koji se “malcice” oteo kontroli.
i meni se svidja ta visestranost, pa sam odlucio da cu to jos malo dotjerati, nesto istaci, nesto ublaziti, ali nikako da stignem, mada te crtice vec imam negdje u glavi
Može. Psihološki putnika, a metafizički planine.
(ponovo sam bez teksta :-0 )
Sad me odvede misao, pa razmišljam da li da ti napišem.. Hmm, znaš onaj fol sa Hazardskim rječnikom, modifikovan naravno. Bilo bi interesantno čitati fusnote (zasebne pričice), kao integralni dio teksta, koje bi mogle, možda i do krajnosti, istaći sva ta ključna mjesta (ovako tekstualno zgusnuto, gotovo sva su ključna, a ja volim zgusnuto). Bilo bi interesantno da fusnote zadrže kontradiktornosti, sudaranje, mape s različitim pravcima, sazrijevanje putnika.. Svašta nešto se tu uzbudljivog da napraviti 🙂
ma ne razmisljaj, pisi, “papir” sve trpi 🙂
da, zaista mastovito i zamisljeno i kao skrivena mapa kroz sam tekst koja trazi aktivno ucesce citaoca u njenom otkrivanju. za takvo nesto, osim zamisli, treba velika vjestina pisanja i moc izrazavanja, a tu sam ipak amater kojem je to hobi i kojem to nekad malo bolje a nekad malo slabije polazi za rukom.
zelio sam da ovo bude zgusnuto, ali sam primjetio da mu je to i prednost i mana, i to mana bas u smjeru u kojem je tvoja ideja to ispravljala.
Amater? Jedino ako pod tim podrazumijevaš najstrožiju moguću definiciju da je profesionalac (pisac/pjesnik) onaj koji ostvaruje novčana sredstva potrebna za življenje isključivo od pisanja. U iole liberalnijoj varijanti, nisi uklopiv u taj pojam.
(objaviću jedan tekst indirektno vezan za Čehova, samo da ga prilagodim s obzirom da ga nisam pisala, pa šta ćemo reći? da je Čehov bio ljekar, a ne pisac? Ili da je pisac-amater? ne povlačim kvalitativne paralele, samo činjenično konstatujem.)
Ne ispravljam. Ono što nije dobro, po mojoj knjizi, mora ponovo i prosto me ne dira. Ono što me (duboko) dira, vuče me, gotovo nagonski, da ugradim sebe u to. Uvijek je tako. Onda ostaje pitanje da li to reći, čisto crtice radi, da li se to uopšte može reći (najviše tekstova sa takvim kvalitetom, razumljivo, napisali su odavno pokojni ljudi).
“Zapis o planini” nema mane. Tekst je labirint i mora biti zgusnut. Svaki ćošak i svako skretanje je mjesto raznih događaja. I to je ta snaga, pored žanrovske višeznačnosti, koja ne zaslužuje (tvoju) skromnost. Ta me skromnost ponekad i naljuti.
opravdana reakcija. da si ti napisala slicno reagovo bi isto. nedovoljno artikulisan komentar. a artikulisanje istog bi odvelo predaleko i zaslo u nesto drugo u sto nisam zelio da zalazim pa sam ostavio u nadi da ce “proći”.
ali u tvoj dar zamjecivanja , u tvoj moralno opazajno osjećajni kompas se čovjek moze pouzdati. njemu ništa ne prolazi. ne moram ni vjerovati sebi mogu se u tebe pouzdati.
ne radi se tu o skromnosti , jer sam jedan od onih koji cak olako vjeruju da se sve može ili se može upornošću i voljom nauciti, vise sam tu nespretno htio ukazati da dobroj ideji kao sto je ta, neuvjezban čovjek ne moze tek tako olako pristupiti , jer onda je velika sansu da iz nje nece izvuči ono najbolje.
dakle ono sto je skromnost u stvari je oprezna ambicija koja postuje ideju i iskazuje odgovornost prema njoj.
imam tako nekoliko gotovih i polugotovih ideja, u povojima ili sa vec vidljivim obrisima, stranicama, crticama, koje cekaju tu uvjezbanost, moj odgovarajući osjećaj i svoje i moje vrijeme
Drago mi je da bi reagovao isto, bila sam sklona da vjerujem da je tako. Sad sam ubijeđena.
Među nama (ovakvima kao ja, fakat amaterima kada je pisanje književne forme u pitanju) teško je pronaći zaljubljenika u čitanje koji se sa tom stvari nikako neće zezati, ne daj Bože usputno to shvatati i prihvatati. To je kao namjerno prljanje, zloća musavost i da, zaista je riječ o etičkom pitanju. Odlično si to imenovao.
Veliki si mi kompliment dao. Hvala ti, znači mi.
Za sve u nastavku te razumijem i baš se tu krije dobar dio razloga za razdiobu između amatera i onoga ko to nije. Amater se sa većom ili manjom količinom žara upušta u ideju odmah, onako kako to ja radim. Piše mi se.. i haj'mo. Nekad bljesne, češće ne. Onaj koji amater nije, ideju s dužnom pažnjom njeguje i polira.
Ako me pitaš, a ne pitaš :-), sklad je, kao božanstvena melodija, ipak baš negdje između neizbrušenosti i visokog sjaja. Ta mjera, to je tajni sastojak. Toliko sam, do sada, naučila iz čitanja.
tvoje spontanosti kad pises su neprocjenjive. i drvo i kora mogu uciti i uzivati iz njih.
slozicemo se oboje da je nespretna rijec amater ,koja i meni para usi kad je dovodis u svezu sa sobom, uglavnom potrošena i neupotrebljiva danas. narocito tamo gdje je kreativnost osnova procesa a ona se tesko u skoli uci . kriticari se pak daju nauciti , mogu uciti mjerne jedinice pomocu kojih se mjeri tezina rijeci, snaga ideje, rezonantnost poruke , uporedjivati sve to s nekim gotovim, labaratorijskim primjerom, ali će ipak konacan sud proizaci iz osjecaja, kao u dobrog jela, koji je na nepcu ostao poslije, i koji je rezultat izmjerenog koliko i neizmjerenog, sklada koliko i nerazmjernog međusobnog sudaranja svih dijelova, osobenosti nepca koliko i opstih prehrambenih navika populacije. da nije tako vec davno bi bili izmisljeni roboti kusaci hrane . neka nepca imaju neprocjenjivu sposobnost da mogu istovremeno prepoznati i svaki pojedinacan sastojak, njihov udio u ukupnom ukusu kao i jedinstvenu, dobijenu osobenost ukupnog okusa . to je apsolutni sluh kusaca hrane
lutao sam lutao sam i na kraju dosao ponovo do tvoje zadnje , svedene na srz, recenice, za koju sam mozda ipak pitao.
hvala ti