obicno debelo jutro
sunce me zmireci zove
dan na jarbolima svojim
razvija padobrane moje
koliko je daleko nebo
ote se ptici u letu
kako letjeti nocu
a danju pripadat svijetu
sad cutim tanku noc
da ugledam pticu u letu
dok dan na ostacima svojim
pripaljuje noci svijecu
Uzbudljivi su padobrani, čak i dok pratimo pticu koja divno pjeva, a mi je ne razumijemo, i bolje što je ne razumijemo, jer pjeva o razgrađivanju. Naravno, pjeva i o građenju razgrađenog, o mijenama, ali hajde da zbog romantizma, te sjetne slike padobrana u (još jednoj) punoj snazi nad razgrađivanjem, ipak kažemo da samo pjeva o prolaznosti.
Zar svaka pjesma nije epitaf trenutka?!
Jednostavno je divna.
epitaf trenutka izgovoren u jednom dahu. sto je zaista , bar u mom slucaju rijetkost. obicno je proces, cesto i mukotrpan. mada ne bez uživanja.
razgradjuje da. licno je dozivljavam ponajvise kao dva lica prolaznosti, tajno , koje “nocu” tiho razgradjuje i sastavlja simbole i kad je nesto drugo, i javno koje danju razgradjuje i sastavlja zivot, bez ikakvog nagovjestaja o onom nocnom licu
“kako letjeti nocu
a danju pripadat svijetu”
Naucis jer trebas, moras, jer drugacije ne funkcionises, jer jedino tako od sebe dajes maksimum jer…
Ja nekako, čini mi se, više volim te tvoje neizbrušene. U jednom dahu ili poludahu. Valjda zato što osjećam da je poezija već osmišljena, samo je zapiši.
Da, dva utočišta, noćno i dnevno. Znam to. I ovako, ovaj period horizonta sa pomalo izmaglice koja jede što je bilo i stvara što će biti, ovaj period horizonta u kojem nastane ova pjesma.
tragomkise, mislim da ptice, pogotovo one sto svoj kljun ka nebesima pruzaju, to znaju 🙂
vasiionka, gledajuci to licno ovdje je dio one price o onom jednom dva.
taj period horizonta, kad su prije i poslije na vrhuncu, izlazi iz okvira i jednog i drugog
ursa, sjajna misao. hvala ti sto si je prenijela. ti mikroosmosi u stvari vec su kreirani, jer svako od nas svakako ima svoj mikrokosmos, svoju i samo svoju realnost koja se preklapa sa realnostima onih drugih. problem je sto mi “rado” cesto izdajemo i smatramo nepostojecom tu nasu realnost, ostavljauci je zarad one opste, nicije, nepostojece, koju smatramo jedinom realnom, a koja je nastala koncezusom i spajanjem svih tacaka preklapanja pojedinacnih mikrokosmosa.
U njoj nema onih dijelova nasih mikrokosmosa koji su amo nasi
pratio sam ovaj citat do blog.hr-a. interesantno vam je tamo. slozio bi se s nekim ko je hvalio tamo tvoju i poeziju od ove blogerice koju si citirala. s tom iznimkom da te ne bi nikako tako usko zanrovski svrstavo.
mozes ti i te kako uspjesno setati po raznim zanrovima