Njen život svjetli u mraku

ima ljudi
u ciji jedan kratki zivot stane nekoliko uobicajenih, nas ostalih
 i opet im i srce i radost preteknu za jos

dok nisu i sami
zvijezda postali
Zivot Mirsade – Dade nikako se ne moze smatrati obicnim. S pet mjeseci je ostala bez vida na jednom oku, a s pet godina je izgubila vid i na drugom. Utisci i slike svijeta u njenoj masti su ostali tako zivi i tako bujni da sve do polaska u skolu nije postala ni svjesna sta joj se desilo , niti da se po bilo cemu drugom znacajno razlikuje od svojih vrsnjaka. Od polaska u skolu za slijepu i obnevidjelu djecu njen zivot je stalna borba; borba, da uprkos hendikepu, ima normalan , ispunjen i zdrav zivot. Uporedo sa osnovnom skolom, pohadjala je i muzicku skolu, casove klavira. Ratni vihor bacio je Mirsadu daleko od mjesta gdje je zivjela. Ni tamo se Mirsada nije predavala, htjela je da zivi sto normalnijim, sto aktivnijim zivotom, pa je zavrsila nekoliko naprednih kurseva jezika zemlje gdje se nalazila. Po zavrsetku rata i povratka u domovinu, Mirsada je, uz ogroman trud i dosta borbe, kako zbog hendikepa, jos vise zbog neprilagodjenosti i nespremnosti obrazovnog sistema i pojedinaca na odgovornim mjestima da se nose s tim , ali uz znacajnu pomoc i podrsku drugih ljudi , uspjela zavrsiti redovni studij historije na filozofskom fakultetu u Sarajevu, posto je prethodno odbijena na studiju njemackog jezika. Prica iz dokumentarca zatice je u tom periodu, kako, poslije zavrsenog studija, bezuspjesno pokusava da se jos jednom izbori sa sistemom i nadje odgovoarajuci posao, dok istovremeno pohadja kurs Engleskog jezika i zivi samostalno u stanu na Vojnickom polju u Sarajevu. Licno, najpotresniji momenat u dokumentarcu bio mi je kad Mirsada, poslije svega prezivljenog, izjavljuje da ne smatra da je njen zivot tezak, jer za neki drugi, laksi i ne zna. prica o Mirsadi zato je pouka svima nama , koji najcesce olako, bez imalo zahvalnosti uzimamo zdravo za gotovo ono sto imamo, cesto i sa gorucim osjecajem nezadovoljstva zato sto nam je nesto uskraceno ili sto nam nije dato i vise; nezadovoljstva koje cesto koristimo kao izgovor za odustajanje. Nazalost, Mirsadin zivot ni poslije dokumentarca nije bio nista laksi ni bez borbe. Nekoliko godina kasnije tesko se razbolila od karcinoma pluca i tu zadnju bitku nije uspjela dobiti. Ali Mirsada nije izgubila, jer je njen zivot , zajedno sa zivotim svih onih ostalih, anonimnih sa zivotima poput njenog, ostao kao svjetionik i simbol nepredavanja, borbe i nadrastanja prepreka.