Violinist u metrou

Čovjek, uobičajeno  obučen , sa kačketom na glavi i kutijom u ruci, prišao je praznom mjestu u holu Njujorške podzemne željeznice, jednom od najfrekventnijih mjesta na svijetu, izvadio iz kutije violinu i započeo svirati.

Svirao je 45 minuta i za to vrijeme hiljade ljudi je prošlo, a samo se njih sedam, na trenutak,  veoma kratko zaustavilo, oslušnulo šta violinist svira i produžilo dalje. Među njima je bilo i jedno trogodišnje dijete, koje je majka nestrpljivo , na silu, odvukla dalje.

Za 45 minuta violinist je, uglavom od ljudi koji nisu ni zastajali, zaradio ukupno 32 dolara.

To i ne bi bilo neobično da čovjek koji je svirao nije bio Joshua Bell, jedan od najpoznatijih svjetskih koncertnih violinista. U eksperimentu „o ukusima, prioritetima i percepciji“ svirao je na violini vrijednoj 3,5 miliona dolara, jedno od najzahtjevnijih i najsloženijih dijela ikad napisanih. Dvije večeri kasnije imao je, par sedmica unaprijed, rasprodat koncert u Bostonskom teatru  sa cijenom ulaznica od 100 dolara.

Eksperiment doslovno i simbolično , u široj perspektivi povlači neka od vječnih pitanja o umjentiku i djelu, ulozi i kvalitetu umjetnosti i o odnosu i raskolu onog što stručnjaci označavaju kao vrhunsko i onog što se popularistički u narodu poima kao takvo.

Taj raskol nije novijeg vijeka, jer je istorijski, vrhunska umjetnost uglavnom bila namijenjena privilegovanoj manjini i daleko od naroda. Narod je odrastao i utjehu i razbibrigu u ono malo vremena što je bilo izuzeto od borbe za preživljavanje, nalazio u nekoj drugoj vrsti umjetnosti. Ovdje se vidi da su i sami motivi koji su posezali za umjetnošću i njena svrha bili drugačiji, neko je , u situaciji kad je već imao sve drugo, okrepu duha i dašak viših i nepoznatih čuvstava tražio i nalazio u umjetnosti, a nekom je ona samo pomagala da preživi. Bila je onaj slatki, manje težak dio njegovih svakodnevnih borbi i nastojanja. Zbog toga je prirodno očekivati da je takva umjetnost morala biti manje zahtjevna, bez otvaranja dubljih i komplikovanijih pitanja i za sam direktni, fizički opstanak nepotrebnih emocija.

Zašto bi onda ishod eksperimenta u podzemnoj željeznici trebao da iznenadi. Ekonomska slika svijeta se dosta promijenila, ali pored tradicije, većina ljudi je i dalje većinu vremena okupirana trkom za preživljavanjem. U takvoj situaciji je izlišno, pa i nerazumijevajuće očekivati da svi slušaju isto, uživaju u istom i traže isto od umjetnosti.