Mjera zivota (Selma IV )…

Provodeći dosta vremena  u ratnoj bolnici zbližio sam se  sa Senadom, medicinarom mojih godina koji je posjedovao posebnu kombinaciju istovremene brižnosti, odmah  prepoznatljive u toplim, velikim, okruglim očima i neke pasivne, pomalo prilagođene , tihe spontanosti koja je  „išla“ uporedo sa životom. on nije trčao za drugim, željama ili prilikama gurajući  situacije u jednom pravcu da bi im provlačio ili nametao nešto  svoje, već  je prihvatao stvari onakvim kakve jesu i onako kako dolaze, što mu je davalo određenu prednost i neku moć nad životom i događajima. to  mu je donosilo i uspjeh kod žena i kod ljudi generalno, ali mu ipak nije garantovalo uspjeh u životu, jer za to je , pored toga , trebalo i nešto drugo, neki više aktivan i usredsređeni napor.

Njegov način ipak nisam mogao primjeniti u odnosu sa Selmom. previše mi je bilo stalo. osjećao sam da moram nešto poduzeti i nisam mogao čekati da događaji i prilike dođu meni.  i onda se, niotkuda, pojavila ta pjesma. do tad nisam imao iskustva sa pjesmama ili literarnim radovima . i lektire jedva da sam čitao, a poezija mi je bilo nešto strano i daleko. ne znam ni otkud te  riječi uopšte, Selma za mene sasvim sigurno nije bila obična, ali poštovao sam način na koji je to došlo i nisam ništa mijenjao ili dodavao.

Prepisao sam, najljepšim rukopisom koji sam od sebe izvukao , pjesmu na ceduljicu  i zaputio se prema onim dobro znanim vratima koja dijele dvorište u kojem sam se toliko puta igrao od Selmine kuće. Mogu misliti kako joj je izgledalo kad je otvorila vrata i ugledala mene kako onako grčevito držim ceduljicu u rukama. U čudnoj vrsti samoprisile bio sam fanatično uporan da je predam i skinem više sa sebe sav taj teret neizvjesnosti, prisile i razmišljanja o tome.  ako me i odbije, preboliću i ići ću dalje , ali bar ću znati na čemu sam. i u takvom sam se raspoloženju odlučne riješenosti pojavio pred vratima.
bez mnogo riječi, samo nešto nemušto mrmljajući gurnuo sam joj ceduljicu u ruke, spreman da se odmah okrenem i odem dalje, kao da sam tim činom predaje završio i riješio sve što tu imam.

Selma je na početku bila malčice zbunjena, ali čim se pribrala sad je ona zauzela hladno i suzdržano držanje, uzela je ceduljicu bez riječi i okrenula se da uđe. tako bi  i završilo da se iz pozadine nije čula njena mama. Ona se, kao da je osjetila šta se tu dešava, prva snašla i rekla Selmi da me pozove u kuću.
Mamu nisam mogao odbiti, ali sam u kući proveo veoma kratko. Tek kad sam sjeo, kroz ono raspoloženje odlučne riješenosti probijala se pomalo neka druga vrsta svjesnosti same situacije, ona u kojoj je to  Selmi možda sve ispalo čudno , neprimjereno i izazivalo neku vrstu neprijatnosti. vidio sam to po njenoj reakciji. Nisam mogao normalno razgovarati s njom, ponašao sam se hladno i odbojno i onda joj se odjednom pojavio nakon toga sa pjesmom na vratima, opet ne nudeći joj i ne očekujući od nje ništa konkretno, pa šta je trebala, samo tako da mi pojuri u zagrljaj. kad sam se odlučio na ovo, u mojim planovima, ako ih je i bilo, sve to nije trebalo ovako ispasti. nisam ni razmišljao o tome kako bi to moglo njoj , iz nekog njenog ugla, izgledati, i kakav je to momenat nepromišljenosti potreban i koliko dugo je potrebno da me drži , da bi prošao sve moje racionalne i druge filtere tako da se od više manje poznatog ,pouzdanog sebe, sebe kojeg sam mogao kontrolisati, odjednom pretvorim u neku verziju sebe sa ceduljicom sa pjesmom na vratima.

šta je tu je, sad nije bilo povlačenja. u kući sam ono kratko vrijeme proveo  više pričajući sa njenom mamom nego sa Selmom, koja je ,nekako ukočeno i odsutno, još držala onu neotvorenu ceduljicu. mama ju je gurkala da mi donese sok ili nešto, ali ja sam skočio govoreći da nema potrebe i da žurim.
dugih mjesec dva ništa se nije dešavalo. pri tome ne mislim na liniju i ratna dejstva, nego na situaciju sa Selmom. poslije epizode sa pjesmom i ceduljicom nisam više ni išao u ratnu bolnicu. Mislio sam, ubijedio sam sebe da sam ja ionako odradio svoje i da je sad Selmin red da , ako hoće  i treba, ona nešto  uradi. Pjesma je osim što je donijela neprijatnost, ipak pomogla bar u nečemu, sa mene je spao neki prethodni pritisak da moram pošto poto nešto uraditi.

Sad je ovo stanje bilo i podnošljivo. Možda bi  i ostalo tako da  za situaciju sa Selmom nekako nije saznala moja rodica koja je išla u osnovnu školu s njom . Da li je to  čula od same Selme ili kako već, nisam ni pitao. Nisam previše ni krio šta osjećam, ali nisam to baš ni širio na sva zvona, ili sam bar mislio da to nije svima primjetno. u svakom slučaju to me nije ni interesovalo. Rodica je došla je i sama se ponudila da pomogne tako što bi se izolola raspitala kod Selme šta ona misli o svemu. nevoljko sam pristao,  jer mi je odgovaralo trenutno stanje mira  i nisam htio da to kvarim, ali nisam mogao ni odbiti njena navaljivanja.
došla je par dana poslije, nasmijana i sa nenadano dobrim vijestima. sviđam se Selmi, mada sam malo neobičan i mada još pamti kako je nisam ni primjećivao kao djevojčicu.  zato će me pustiti da se sad malo više napatim.  dogovorile su se, što je trebalo biti njihova tajna, kako će  me iznenaditi i jedan dan mi doći zajedno u vikend kuću.
nisam znao šta bi  to značilo da se više napati. po meni , već sam se tu napatio i više nego dovoljno, i daleko više nego  što sam i znao i trebao. toliko sam se već dugo vrtio oko toga, da sam na kraju, čuvši i dobre vijesti bio više ravnodušan oko svega nego sretan. čak je bilo trenutaka kad sam više bio ljut na Selmu, nego što sam gajio bilo koja druga osjećanja.   krivio sam je što me je uopšte dovela u tu situaciju, pojavivši se onako slatkorječivo lijepa, podvlačeći mi se pod kožu i uzrokujući da poslije toga toliko razmišljam o njoj. uradila je to i poslije se pravila luda čekajući da se sad ja patim radi nečeg što se dogodilo prije ko zna koliko godina i čega se i ne sjećam.

kako se dugo nisu pojavljivale, odlučio sam da to  riješim ponovo na isti onaj način prisilne, odlučne riješenosti kao prvi put.
za tu priliku , kao poručena, „pojavila“ se i druga pjesma, literarno  zrelija, ali sa još jasnijom melankolično pesimističnom notom. bio je izgleda neki dio u meni koji je tu vidio i slutio samo rastanak i kraj, čak ga pomalo prizivajući i uživajući u njemu.
zbog odrešene sklonosti jasnim ishodima radije sam podnosio i loš kraj nego nejasnu, bljutavu neodređenost i nedorečenost u kojoj se nije znalo na čemu je ostalo. sve je ionako već trajalo predugo i vuklo se teško i sporo, izgubivši onaj početni dobar momenat.

ovaj put nisam otišao kući. raspitao sam se kod Senada kad ona radi u bolnici i potražio je tamo. nisam više ni čekao da se slučajno sretnemo, izbjegavajući i krijući se od onih ljudi po hodnicima. ponio sam ceduljicu i tražio je s njom nesistematski lutajući po lavirintima bolnice ,  usput se, kod sviju koje sam sretao, raspitujući  o tome da li su je vidjeli i gdje. na kraju sam iste ljude sretao i pitao po nekoliko puta i već je svima je bilo jasno zašto  sam tu. bio sam odlučan da idem do kraja.  pošto poto.  to je značilo  da, ne samo predam ceduljicu kao prošli put,  nego i da insistiram da se izjasni o tome šta osjeća u vezi nas i da završimo više s tim .
uopšte nisam gajio mnogo iluzija oko ishoda,  i pjesma je slutila to. ali ipak me je iznenadio ,i šokirao i povrijedio način na koji se to desilo. uostalom život ne dozvoljava da lako i bez žrtava proniknemo u njegove planove do kraja.
uglavnom, prvo me je jedno vrijeme izbjegavala, poslije se, kad to više nije mogla, izgovarala da ima previše posla i da nema vremena, ali kad je vidjela da sam baš odlučan i da ni to neće proći, pristala je ,nerado , da se nađemo na kratko u omanjem dvorištu ispod bolnice. do nje je došlo da je tražim i vjerovatno je već slutila o čemu se radi, a više nije mogla zanemariti ni moju sklonost za čudnim, usiljenim i ekstravagantnim potezima, pa je vjerovatno razmišljala da bi bilo bolje izbjeći sve to.

mene je već cijela potraga i najviše njeno izbjegavanje i izvlačenje učinilo nervoznim i mislio sam, opravdano ljutim. skoro grubo gurnuo sam joj ceduljicu, kao da je to najvažnija stvar na svijetu i insistirao da kaže šta misli o nama.  ona očito nije znala šta da odgovori, htjela je da zadrži neki status quo, nije bila spremna na neku odluku, premišljala se i kolutala je nervozno očima, a vjerovatno nije htjela ni da me odbije grubo i konačno. i pokušavajući nekako da to učini manje grubim i manje ozbiljnim, uradila je upravo suprotno.

za to joj je nenadano poslužio Senad. on je upravo prolazio pored  mjesta gdje smo se bili izdvojili,ona ga je ugledala i spasonosno, jer joj je sigurno to tako izgledalo u tom trenutku, se sjetila kako da to  riješi a da niko ne bude previše povrijeđen. pozvala je Senada, uhvatila ga ispod ruke i rekla je da sam joj ja interesantan i da bi mi rado dala šansu, ali da je prethodno veče obećala to isto Senadu , pa ne bi htjela njega da iznevjeri. govorila je to gurkajući ga i, u očekivanju podrške, skoro mu namigujući. međutim , neočekivano za nju, Senad ju je odgurnuo i rekao da je to od prethodni večeri za njega bila samo šala, jer su se svi već umorni i izluđeni šalili s tim ko bi  mogao s kim završiti u ovim ludim vremenima i da je ona što se njega tiče slobodna. vjerovatno nije znala da sam se ja u međuvremenu sprijateljio sa Senadom i da je , iako ne znajući do kraja za moj odnos sa Selmom, on bio više lojalan meni nego njoj.

rekavši to otišao je ostavivši nas oboje bez riječi.  
Ona je prva prekinula neprijatnu tišinu , nastavljajući uprkos njegovom odlasku sa svojom ulogom i govoreći kao za sebe„ A Senada, kako me iznenadi, a sinoć smo fino…“  dalje nit sam je slušao nit sam imao šta tu tražiti. za mene je bila dovoljno ponižavajuća i sva ta farsa dotad. još jednom sam joj, kao da je to od neprocjenjive važnosti, pokazao ceduljicu i ostavio je samu sa njenim monologom. 
poslije mjesec dana pronašao me je u vikend kući  Senad, još jednom je imao potrebu da objasni da je to sa njom stvarno bila šala i da nam on ne stoji na putu. pričao je i s njom poslije i ona je  bila spremna da mi da još jednu šansu i ako hoću on će dogovoriti susret.

odmahnuo sam odsječno rukom, nisam više želio da čujem za nju.
ironija je bila da , čak i da je pristala, čak i da se desilo ono što je u jednom dijelu mojih odmetnutih, ludih snova željeno i prizivano, ja dalje ne bi, slično kao u onoj situaciji sa djevojčicom na vodi, znao šta s tim. čak ni oni snovi to nisu znali. zato su uvijek stajali prije toga.

Tek smo bili izašli iz jednih života, u kojima nismo imali puno  toga zajedničkog, i još nismo bili ni stupili u  druge, za koje još nismo ni znali šta nas čeka u njima, i za nas dvoje tu jednostavno nije bilo mjesta. U ovoj novoj crnoj realnosti u kojoj je sve bilo obrnuto u odnosu na onu prije, u kojoj nije bilo struje, u kojoj ništa nije radilo, u kojoj nije bilo mjesta gdje se mladi mogu i smiju okupljati i nalaziti, u kojoj si ako nisi kod kuće, vrijeme provodio na smjeni, i osim ta dva mjesta nisu postojala druga mjesta gdje bi mogao biti , u kojoj je sve bilo , bar na neko vrijeme na početku zamrznuto, stalo, u iščekivanju boljeg ili još goreg . u toj realnosti nije bilo mjesta za nas.

i dan danas , kad godinama i iskustvom bolje prepoznajem neke specifične, meni sklone , produžetke i nastavke određenih, uobičajenih životnih staza, puteva i stranputica,  lavirinte u koje i moja duša voli i zna svratiti,  skrenuti i zalutati, kad bolje poznajem one svoje mračne kutke do kojih često dnevna svjetlost ne stigne doći, ili ona mjesta iza zavjese sigurnih i utabanih staza , ne mogu reći da znam zašto sam to sve radio.  pogotovo ne na način na koji sam to radio, način koji je garantovao neuspjeh i neku gorku nelagodu za sve.
Ne mogu reći da nije bilo želje, da se jedan dio mene, uprkos svemu, nije nadao i priželjkivao neko čudo. Ne mogu  reći da nije bilo i zatečenosti,  neke moje nespremnosti i nepripremljenosti na sve što se dešavalo . Ne mogu reći, poznavajući one mračne kutke, da nije bilo i neke želje da se kaznim,  zato što sam izgubio kontrolu , podlegao, dozvolio sebi da budem tako lako omađijan, tako bijedno, nespremno i nezrelo odgovorivši na izazov  koji mi je bačen. Ne mogu reći da nisam iz istog razloga, zato što  je bila slučajni svjedok moje slabosti, želio i nju da kaznim.

Ne mogu reći ni da tu nije bilo hira mladosti, da nije bilo i nestrpljenja, želje da  se to sve to što prije, kako tako „ riješi“ i sretno nastavi sa normalnom nenormalnom ratnim životom.

Ne mogu reći ni da tu nije bilo nekog čudnog, osobenog , meni nalikujećeg ponosa, čiji su sastavni dijelovi , pored onog  neotresajućeg osjećaja ugroženosti i nemoći bili i mladalački i opšti bunt prema uobičajenom, formama, nazivanju stvari imenima, jednako kao i prema ratu i cijeloj toj neobičnoj situaciji u kojoj sam se zatekao. U središtu tog bunta bilo je neprihvatanje , otpor, pa čak i ljutnja prema životu samom i svemu onom što bi mi on donosio. ako već to nisam mogao izbjeći, slično situaciji sa očevom smrću, onda to nisam morao ni prihvatiti , nisam morao igrati po nametnutim pravilima, mogao sam igrati po svojim.

 bio sam kao loš glumac koji igra napamet dobro naučeni scenario , jednim dijelom svjestan da je to samo predstava, i to predstava koja neće i ne može završiti dobro, a onim drugim dijelom uživljen i ljut što je to samo predstava.
život je ispred mene stavio mamac, situaciju koju sam želio, situaciju kojoj nisam mogao odoliti, a kojoj opet nisam bio dorastao i za koju nisam bio spreman. ja sam naizgled dopola zagrizao taj mamac, ali sam mu se istovremeno , u onoj drugoj polovici i dalje opirao koliko god sam mogao.

A možda je se  sve jednostavno dešavalo , slično Borhesovom leopardu, zato da bi ja 30 godina poslije pisao ovdje o tome.

mogao je biti bilo koji od pobrojanih razloga i  motiva, ili mogli su biti  čak i svi oni odjednom, ali gledajući unazad odavde do tamo i gledajući unaprijed od tamo naovamo, po posljedicama , situacijama i pojavama koje su se rodile i  dešavale poslije , a dijelom proizašle i iz priče i događanja sa Selmom, ta nit života nije  bila izolovana . nije bila ni besmislena, ne vodeći nigdje, kako se to meni u jednom prvobitnom trenutku činilo. ona je zauzela ravnopravno mjesto sa ostalim nitima u ukupnom gusto isprepletenom i nerazmrsivom tkanju mog života. znao sam to. onaj jedan dio mene, dio od kojeg su pjesme i dolazile, dio koji je išao ne samo uporedo, nego i ispred života, znao je to.

znao je da se sve , u jednoj većoj , sveobuhvatnijoj i široj slici, dešavalo, mimo razloga i mimo motiva, ili iznad ili ispod njih, zato  jednostavno što je trebalo da se dešava, s jednim višim, ne uvijek lako vidljivom i dokučivim razlogom, svrhom, po često  samo njemu znanom,  ali ipak pomalo  nazirućem planu života .
pred tom spoznajom blijedili su i izmicali svi razlozi i svi motivi.  jednako kao što bi život ispod naših nogu izmicao svaku mogućnost nekog drugačijeg ishoda , ma koliko  se ja ili čak i ona dovijali i opirali tome i željeli drugačije.  a sve opet u ime većeg i cjelovitijeg  ishoda.

I zato mi je jednom trenutku bilo žao zbog svega što se dešavalo, žao Selme, žao i mene, a  u drugom trenutku mi nije bilo žao ni nje ni mene, donekle svjestan da smo oboje samo igrali uloge koje su nam tu bile namijenjene.
ne kažem da je uvijek tako, da život uvijek ima plan, da se iza svake, pa i najsitnije pojave krije neki viši, teško dokučivi smisao, i da mi u svemu tome možemo veoma malo ili nimalo uticati. kažem samo da je nekad, kao u ovim događajima sa Selmom,  kad se razgrne iza zavjese, kad se posmatra i ono što je u sjenama i sakriveno iza  većih i vidljivijih stvari , to pomalo naslutivo.