Gospodin Lemeš

Preletio sam očima već treći put sve pohvale na zidu uskog malog , mračnog, neobično tihog hodnika u kojem su pored mene još samo dvije žene u ćošku nešto jedna drugoj upornim , bezobličnim šapatom prenosile. Uočio sam već bio obrazac i imena na pohvalama i emotivnih stanja koja se kriju iza šapata kad ugledah kako se stepenicama približava visok, dostojanstveni gospodin sa šeširom na glavi i kako se ne obraćajući pažnju na ostale , naštima direktno nasuprot velikih bijelih vrata u koja su i ostali povremeno , prekidajući svoje aktivnosti, pogledavali. Nakon naštimavanja u najudobniji  položaj koji su uski hodnik, neumitna gravitacija i vlastita, preklapajuća anatomija omogućavali, gospodin izvadi telefon i stade nešto po njemu prevrtati živahnim pokretima kao da ga više ne interesuju ni velika vrata, ni mali hodnik ni mi ostali koji smo se nalazili tu.

Povremeno bi se, sporo, velika vrata otvarala, iza njih bi poput bujice nahrupilo  žurno, zamišljeno ili radosno lice,  bez ikakve neizvjesnosti o pravcu budućeg kretanja, a kroz vrata bi sa suprotne strane prošlo drugo , nesigurno lice, laganim , ispitivačkim pokretima .

Kad je konačno i lice druge šaputave žene prolepršalo brzo kroz vrata, za šteku na vratima istovremeno poletismo i gospodin sa šeširom i ja.

  • Mislim da sam došao prije vas,  izleti sa blagim prijekorom odnekud ispod šešira

Ne , niste, odgovorih brzo i ne osvrčući se dok sam grabio prema vratima, bez potrebe za ikakvim daljnjim objašnjenjem, već na rubu i od čekanja i od nenadane smetnje

  • Ali mislim ipak da sam ja došao prije, nije se dao gospodin tako lako otresti

Okrenuo sam se, iznenađen upornošću, i tek tad u licu prepoznah oca sinovog najboljeg školskog druga, kojeg sam povremeno viđao na roditeljskim.

Sjetivši se prezimena djeteta, zastadoh, potražih oči negdje ispod šešira i našavši ih, malo glasnijim, odlučnim tonom izbacih kao iz katapulta „Gospodine Lemeš“ posebno naglašavajući to gospodine „ja sam došao prije vas i stajao sam već u hodniku kad ste vi došli“

Iznenađen mojom reakcijom, a vjerovatno  i poznavanjem njegovog prezimena, čovjek neodlučno ustuknu , a ja uhvatih konačno za šteku i prođoh kroz vrata, ostavljajući ga da zbunjeno gleda za mnom.

Dva dana poslije

  • Mensi kaže da bi za njega najbolje bilo da upiše novotvoreni fakultet koji sufinansira Njemačka vlada. već na drugoj godini imaju dobro plaćenu praksu koju obavljaju „vani“. kaže ona zna profesora koji radi tamo pa će se preko njega dodatno raspitati. Nećeš vjerovati ko je on. otac onog njegovog druga iz razreda, Gospodin Lemeš.

2 komentara

  1. Sazrijeva u tebi ona dalj od sebe koja je potrebna da se pisac rodi, crven i sočan kao hercegovački nar.

    Brzina hoda kroz vrijeme će usporiti i onda nam eto priča koje ponesu i uzdignu čovjeka u bezvremenje.

    Eh, nekako, voljela bih tome svjedočiti.

Komentariši