kad čuvari zaspu, u jednom kratkom posebnom trenutku (iliti još jedna o blogger.ba)

jos sam u nekom procesu, jos nešto, neka kost stoji između mene i svijeta , mene i drugih, ne dajuci da se istinski približimo i prihvatimo jedno drugo.

znam to jer u jednom posebnom momentu potpune otpustenosti su zaspali svi moji cuvari i svijet je konacno na trenutak prestao biti mjesto borbe.
tog jednog kratkog posebnog,  jasno zamjetljivog trenutka potpune otpustenosti , kad je sve postalo drugačija, nisam više imao potrebu da mijenjam, ispravljam, popravljam, prilagođavam se, prosuđujem, dokazujem, strahujem, uzburkavam, smirujem, produžavam, skraćujem, uskraćujem,  razdvajam, nadomirujem, prokazujem, zadivljujem, izazivam, razmahujem.

tog kratkog posebnog, intenzivnog a opet opuštajućeg trenutka, nošen toplinom sunca i određenom zasicujucom kuliminacijom čula , svi jem i   glagoli su nestali i svijet i ja smo konačno prihvatali jedan drugog bez ostataka.

najvise primjetno , drugi su prestali biti ovo ili ono,  tamo gdje bi ih vec moji cuvari svrstavali, stariji covjek sa sesirom ili nestašni dječak kojeg ne mogu obuzdati roditelji i postali su dio jedne mnogo veće slike bez izdvajanja,  posebni kao što je poseban svaki kamen na toj slici i neizdvojeni kao što se ne izdvaja nijedan cvijet u buketu sa dnu slike.

tek u tom jednom posebnom otpuštajućem trenutku postalo je jasno koliko je svijet inače mjesto neke neprimjetne,  stalne grčevite borbe i čak i onda kad smatramo da smo opušteni jer je često i ta opuštenost dio istog pozadinskog šuma koji ostavlja ta borba.  

ne znam kakav bi svijet bio, bolji ili gori  i da li bi ga uopšte bilo kad bi se taj kratki poseban trenutak produžio. kao što ne znam ni šta bi dva čovjeka sa takvim produženim trenucima imala da ponude jedan drugom,  ali ono sto sigurno znam je da tad ne bi  ovo piso.

jer pisanje je ipak sastavni  dio te iste borbe iza i traži jedan od onog glagola jem koji mu prethode. pisanje može i načiniti svijet i mene samog boljim , dok prihvatanje ništa ne radi po tom pitanju. ali ako je jedan od neodvojivih atributa “boljeg” prihvatanje i mir koje ono nosi onda smo naizgled u nerješivoj cirkularnoj dilemi. srećom samo na intelektualnoj razini, jer svugdje mimo toga sve je već tamo gdje jest i gdje treba biti, u aktivnom miru i balansu sa svim ostalim

2 komentara

  1. Odličan tekst. Takvi momenti opuštenosti su rijetki, ali u njima vidiš šta je čista percepcija, kako zapravo “triba” percipirat druge ljude i kako ih prirodno percipiramo kad smo mi u miru. To znanje dobro dođe za neka burnija vremena, kada smo razdražljivi i živčani, možemo kontrolirat svoje ponašanje tako da se postavimo kao u tim momentima mira i opuštenosti, jer znamo da je takvo ponašanje ispravno. Doduše, tada nam treba samokontrola, ali opet, bolje je s kontrolom ponašat se ispravno, nego si dozvoljavat da npr. tersamo drugim ljudima i slično.

  2. odlicna nadopuna drug. bas tako nekako i ja gledam na to, cuvaj to znanje za burnija vremena, kao vodic, kao svjetionik, kao orijentir na putu. e tu negdje nalazim i jednu od svojih uloga bloga, kolekcija svjesnijih trenutaka, podsjetnik napisan samom buducem sebi

Komentariši