Ne mogu da nađem formulu . ne mogu da nađem formulu. A nekad mi se čini da sam tako blizu , da samo mali detalj nedostaje da sve dođe na svoje mjesto i da u beskrajnoj mašineriji vremena, svemira i svih mogućih ishoda nađem onaj gdje ti i ja završimo zajedno, zauvijek sretni. Osim što izvan vremena ne postoji zauvijek i što je sreća dobrim dijelom izmišljotina dokonih ljudi koja čini da se stalno vrte u krugu hvatajući se za svoj rep . baš poput onog sizifa.
Dodajem malo, oduzimam malo, vraćam se poput vremenskog putnika stoljećima unazad da mijenjam izbore i mijenjam načine, evo upravo na ovom mjestu sad, sjećam se koliko sam odlazio od sebe da bi se približio drugom sebi kakvog sam mislio da tebi treba. Drugi put bi opet bio samo svoj, pa ni to nije uspjevalo.
Koliko god da dodam već je previše , koliko god oduzmem već je prekoračilo mjeru u nekom super preciznom svemirskom mehanizmu čije neuhvatljivo bilo ne mogu da utrefim.
A trebalo bi, matematika je jasna, ako je u jednoj tački previše a u drugoj premalo, negdje između bi trebalo da bude rješenje.
Taman mu se približim a ono u nekoj drugoj ravni koja se nepredvidivo otvara , kao živo, već bježi negdje drugo.
Nekad i stanem, onda i ono stane, kao da me vabi, izaziva, igra se sa mnom, govori mi tu sam, pred nosom, samo još malo do mene.
Ne znam iskreno koliko si više bitna ti ,ja, bilo šta, a koliko je ova potraga postala samoj sebi svrha. koliko je to nešto između mene i njega.
Ne mogu da odustanem, ne znam da odustanem. I kad na trenutak to ipak uradim, nađem konačno neki privremeni mir, okrenem se kad iza me gleda ono, još bliže, još sjajnije, još primamljivije. Treba samo da ispružim ruku i tu je. Neću, znam šta se desi svaki put.
Okrećem leđa, ne osvrćem se, ali sad već osjetim dodir, toplinu, tapkanje, okrećem se brzo, posežem i onda kao i svaki put opet uhvatim prazan prostor.
A tamo negdje iza , sad već kao magla, kao nestvarna iluzija , kao obećanje malom djetetu, fatamorgana vremena stojiš ti. Neuhvatljiva. Imam te samo dok te nemam. Ne znam više ni da li postojiš
Evo zoveš me
komentar od hadzije Nezira :
Komentirao bih tvoj post; “Fatamorgana vremena”
Počinjemo sa pitanjima:
Zašto izgubljeno tražiš tamo gdje nije?
U čemu možemo neograničeno uživati?
Što je sreća?
Nije moguće naći izgubljeno tamo gdje nije. Tražiš nešto izvan a ono se nalazi unutar, niti uživati ako ne znamo što je to u čemu možemo uživati.
Beskrajno možemo uživati samo u nedokučivom!
I, na kraju; kako ćeš biti sretan ako ne znaš sreća što je!, i da ona nije ovisna o stanju tijela, duše odijela nego o stanju duha tijela ruha!
“Sretan ćeš biti kad tvoj Gospodar koga si svojevoljno za gospodara prihvatio bude zadovoljan tobom!”
Pogrešan izbor i nema sreće nego samo kratkotrajno – treperavo uživanje.
Na pogrešno formulirano pitanje i točan odgovor vodi te u pogrešnom smjeru, vodi te u zabludu.
Ima još ako ho'š, 😌 hn. 👌
upravo tako moj hadzija umjetnost-mozda preambiciozno u ovom slucaju, bilo kakav kreativni cin, u konacnici djelo mogu posluziti izmedju ostalog i da vidimo sta je “pogresno” u tudjoj perspektivi ili da jos jednom potvrdimo nasu.
ali i da prikaze zivot kakav jest, sa svim svojim dilemama, zivot koji nije uvijek idealan, tu smo, desava nam se, volimo, zivimo, osjecamo, grijesimo, nekad u nekim stvarima sporije sazrijevamo, u nekim drugim brze, sve je to zivot… tu nema jedne jednostavne formule za srecu, ona koja ja za tebe mozda primjenjiva za nekog drugog nije.
svako dobro 🙂
“… tu nema jedne jednostavne formule za srecu, ona koja ja za tebe mozda primjenjiva za nekog drugog nije.”
*
Primjenjiva je za sve i svakoga u vremenu sada samo što ljudi neće da idu tim putem nadajući se da je njihov “recept” onaj pravi, na kraju bivaju razočarani,
Svako Ti dobro u svakom trenutku sada od srca želim!, hn. 🙂