volio bih da svi imate priliku da bar jedan dan provedete sa dzemom da vidite kako neko moze u ovom vremenu zivjeti u svijetu a ne biti okaljan svijetom, kako neko moze odrasti i sazriti a zadrzati u potpunosti dusu djeteta, da vidite kako neko moze da se desi zivotu a ne da se zivot desava njemu kao nama ostalim
Baš je ostavio utisak😊
Drago mi je što si stekao ovakvo iskustvo i drago mi je što si i nama poželio isto (sjetiti se svjetlosti lakoće, zaigranosti..).
postoji nesto u vecini nas sto cini da po automatizmu slijedimo , prihvatamo i obnasamo duh-modalitet vremena, socioloski, psiholoski i na razne druge nacine, sa svim njegovim mozda dobrim stranama ali i otudjenjima, stranputicama, eksperimentima koji su mozda posli lose a jos to ne znamo… danas npr sveprisutni ideal javnosti, slave nije nista znacio covjeku prije samo par vijekova. teznja lagodnom, lakom zivotu vjerovatno je oduvijek postojala, ali ranije nije imala tu ulogu i poprimala te razmjere kao danas, koncept zabave, dosade, cak humora, samopromocije, instant postignuca, bogacenja, ideologije, imanja stava itd itd, puno je tih stvari zbog kojih je danas covjek razlicit u odnosu na onog ranije, koji je mozda samo prezivljavao a sve ostalo je bilo u drugom planu. svi smo mi danas , htjeli ne htjeli, donekle otisli u tom smjeru. proces socijalizacije, “sazrijevanja” je u stvari prilagodjavanje tom modalitetu vremena. Dzemu je na odredjeni nacin promasio taj proces ili je bio imun na njega. ta neka njegova autenticna sustina bila je prehomogena, presnazna da bi je proces promijenio.
postoje ljudi koji su na marginama, neuklopljeni, vise ili manje neprilagodjeni, pa i potpuno u svom realitetu, postoji neki razmak izmedju njih i svijeta, ali kod Dzeme to nije slucaj, on je ok sa svijetom. on ne trazi nista vise tu , nit se osjeca izolovano.
vecina nas se grubo prilagodjavala svijetu, ucila je da se bori , zauzme za sebe, nadje svoje mjesto, da svoj glas, jer svijet cesto namece tu vrstu borbe kao naizgled jedini nacin opstanka. zivot daje tu i tamo udarce, mi se naucimo da uzvracamo, da se stitimo, ta borba je toliko normalna karakteristika sviju nas da je skoro vise i ne primjecujemo. sve dok ne naidjemo na nekog kod koga je ona izostala. koji i dalje ima potpuno nevin odnos spram sebe i svijeta, nezaprljan tom borbom.
postoje opet ljudi koji su svjesnim naporom nadvladali izazove svakodnevnog zivota, prerasli sami sebe i modalitete vremena i priblizili se vise nekom univerzalnom-vanvremenskom covjeku sluzeci tako kao svjetionik za nas ostale. Dzemo najvjerovatnije sasvim prirodno (moguce da su postojale nevidljive unutarnje borbe, ali taj proces obicno ostavi bar nekog vidljivog traga) ima dio iste unutrasnje strukture kao i oni. zato je tako zanimljiv, ne samo meni, nego i bilo kome ko dodje u doticaj s njim. svako ce na svoj nacin primjetiti da je nesto tu bitno drugacije. a evo ja sam se potrudio da taj osjecaj pomalo verbalizujem
Sinoć ili nekad predjutro kad sam pregledala film – ovo je prvi film koji je bio vrijedan da se pregleda nakon duuuuugo vremena – i pomislila sam isto: insan koji je dio svijeta, ali se nije odrodio od sebe, svojih korijena niti prirode. Pala mi je napamet ona Geteova rečenica da se “talenat stiče u samoći, a karakter u društvu.: Džemo je stekao oboje, mašallah, i to ne jedno po cijenu drugoga. I sasvim je prirodno što njegov kapacitet pluća tj. fizička snaga može parirati njegovoj volji i motivaciji – mentalnoj snazi, možda baš zato što nije “žrtvovao” jedno zarad drugog nego se borio da sačuva oboje, a ta je žrtva nekako najteža i najplemenitija; jedino što je žrtvovao jeste vlastiti konformizam zbog vlastitih ideala.
i dvije godine nakon dokumentarca nista se nije promijenilo. i dalje nastavlja zrtvovati konformizam, koji mu se sad nudi jos vise nego ranije, da bi ostao autentican sebi.
sad jos vise to je njegov izbor. podnosi slavu, slikanje, centar paznje, ne prica puno o sebi ako se ne upita, prica o ostavljenom imanju kod kalinovika, travi koju jos uvijek kamionom dovlaci tu gdje sad zivi i kad sve to sa slavom i paznjom zavrsi ide nazad svojim kravama. tako je jer prosto drugacije ne moze biti.
mislio sam kako je uopste pristao na snimanje tog dokumentarca, jer ocito ga slava i paznja ne interesuju, ali onda sam shvatio da on isto tako i nema strah od zivota, stid sta ce ko reci kad izneses svoju privatnost, svoje najintimnije dijelove javno. jos jedna danasnja bolest, jos jedno zdravo za gotovo ovog svijeta koju vecina nas ima i podrazumijeva.
sad ga samo ima na drustvenim mrezama za razliku od tada, koje skrto koristi, i tako je i dosao u susret s nama, na nasu srecu, grupom od 20ak njemu nepoznatih ljudi koju je prema nekom nacelu sam izabrao i kojoj se pridruzio, odnekud dotrcao, u jednom trenutku bez ustezanja. iako povucen i samozatajan nije imao problema s tim .
lijepo je to gete rasclanio . i bas kao sto kazes nije to samo fizicka snaga, tu se jasno vidi da tu ima i nesto vise od toga. on suplemente nece da koristi, koristi skromnu opremu koju je negdje dobio, uzeo, smrzo je se u ovoj jakni gore na planini, ali se nije zalio. tako je jer prosto drugacije ne moze biti
Rečeno je: “Živi u svijetu, ne budi od svijeta!”
“Čamac u vodu da, voda u čamac ne!”
Lijep pozdrav autoru posta i svima koji pročitaše i komentiraše.
hn. 🙂
odlican, jezgrovit zakljucak koji sa malo rijeci sumira ovu pricu
i tebi lijep pozdrav 🙂
Hvala ti😊
(misliš da bi borbe ostavile tragove vidljive za druge ljude, ma koliko da ih to interesuje i ma koliko da su razvili osjećaj za vidjeti takve tragove na ljudima?
fascinira me da si ovdje natuknuo zaključak da su te borbe izostale, da ih je nekako prirodno izbjegao uviđajući besmislenost istih. fascinira me jer vjerujem tvojoj prosudbi, ne bi zauzeo takav pravac u razmišljanju olako.)
zanimljivo pitanje. ti znas naci srz. svako poglavlje ovdje jedna je citava knjiga. ostavljam mogucnost da i ja malo idealizujem, ali za nekog ko je dobar dio zivota, sto nije malo, u tim borbama i ko se izvjestio u posmatranju toga najprije kod sebe, ko je u stanju odmaketi se da bi izdvojeno posmatrao , takva mogucnost je ostala validna.
borbe i nakon njih ostave tragove. interesantno pitanje ovdje je i odakle borbe idu, najcesce iz ideologije koja ih podrzava i/ili iz patnje-sukoba koja ih cini neophodnim. ideologiju bi ovdje odmah iskljucio, a sukob najcesce ostavi makar neke razrusene stvari oko sebe, stratiste, ovdje toga nema.
borbe se uglavnom ne desavaju preko noci , mada se ovdje nalazimo na rubnim podrucjim koja nisu dio uobicajenog iskustva pa je tesko bilo sta sa sigurnoscu tvrditi.
ipak sa mnom je bio jos jedan izvjesten posmatrac i nezavisno smo dosli do istog.
samo sam jos jednom imao priliku sresti nekog ko je ocito dosao do slicnog, do stanja bez borbi, ali savladavanjem tih borbi, kombinacijom patnje i sa jakom vjerom u vise. nasao sam ga u liku neupecatljive zene domacice koju vecina i ne primjeti pored prominentnog i dominantnog muza. moj posmatrac se probudio i zavristao poslije, pa ova zena zivi u miru. nisam to odmah ni shvatio, jer zena nicim nit ima potrebe nit izaziva paznju.
vecina nas uci oponasenjem. u nedostatku drugog oponasamo ono sto imamo. a nekad je dovoljan samo jedan susret s necim sto nismo uobicajeno opazali da pokrene odredjeni proces, da pokaze i drugi put koji nismo ni naslucivali. zato zelja za slicnim susretom i drugim.
kad smo kod toga toplo preporucujem film napravljen po autobiografiji ruskog mistika gurdjefa, susret sa izuzetnim ljudima
https://www.youtube.com/watch?v=ihgf4KB7ikI
vracam se dzemi, izuzetno cistu sustinu tesko je zaprljati, desi se to izgleda povremeno kao disturbance u sili, ili statisticka greska ili samo da nama ostalim pokaze i druge nacine, desi se da neko dodje kao janje na ovaj svijet i tu svijest i odrzi uprkos svim izazovima ovog svijeta. i samo kao mogucnost to je nekad dovoljno
hvala tebi 🙂
“Pobijedio je tko se borbe ostavio!”, hn. 🙂