u zemlji hiljadu sunaca
u zemlji plavih kedrova
mi koji smo lomli granje i pravili plamen
crtali krugove razaznajuci nebo
oko nas i u nama
ispustali zvukove
govoreci drevne nepoznate jezike kao da su nasi
vraticemo se opet da budemo mali
u zemlji vatrenih ognjeva
u zemlji srebrnih nomada
u zemlji sa obje strane ogledala
mi koji smo nekad bili divovi
kosama nebo dodirujuci
ukrstali ruke
s razlicitim i slicnima
iskusavani i uznoseni
slavljeni i gazeni
u svijetu koji se
u svakom trenutku i radja i nestaje
mi koji smo nekad bili jedno
eonima ploveci
noseni beskrajnim vjetrovima
oko nas i u nama
postajuci sve veci
vraticemo se opet
da budemo
mali
Sjetih se jednog čikca u Na rubu znanosti, napisao je knjigu/publikaciju o prvobitnoj religiji (?), rađe vjerovanju.
Prema njegovom tumačenju, krug/kružnica nije od nebeskih tijela, nego od majčine rodnice.
“crtali krugove razaznajuci nebo
oko nas i u nama”
Ovakve najviše volim😊
Planine u nama i pod nama.
Svidjami se
neki dan pricam sa covjekom, drzi decenijama star rekord bivse zemlje u jednoj atletskoj disciplini, sport ga vodio diljem svijeta, zivio po metropolama, susretao razne ljude, upijao, ucio saturnovski iz iskustva i sve to sto je vidio i cuo prozeo u jednoj recenici sumirajuci njome glavni pokret civilizacije “sve se cini da mi izgubimo vezu sa Bozanskim u sebi, intuicijom u nama”. i onda ga je njegova intuicija valjda ponukala da ostavi sve te vrijedne nekretnine i kamene gradjevine sa bazenima u grckom stilu, svu ugodu i sigurnost civilizacije po strani i uzme negdje zabacen komad zemlje gdje ima vlastite izvore vode , struje i uzgaja bilje na osnovu autohtonih sjemena. poslo mi je sliku stare knjige pelagica-narodni ucitelj jos iz pretproslog vijeka
e sad sta je za stare narode pa i pr(a)vovjerce bila ta veza ? zenska kreativna energija u svojim ciklusima i punini.
misak je nekako neobavezno i skoro pa nezainteresovano napravio tako dobru emisiju, gdje dovodi svjetske goste, odabire i pristupa temama na granici strucno, sa dozom kriticke distance, a opet otvoreno, jednostavno vrhunski. osim formata koji je danas nekako statican, nedovoljno zanimljiv i prevazidjen, pa i podug za ove mladje hiperaktivce, pa mladji, poput balkan ufo – fizicara koji vodi takodje vrhunski granicne teme na veoma posjecenom yt kanalu , uzimaju primat.
mist, razmisljo sam o planinama dok sam piso 🙂 ali ih nisam uspio uklopiti u koncept. ostale su izvan zone metafora 🙂
Narodnog učitelja imamo i mi u obnovljenoj kući na selu. Svako bolje seosko domaćinstvo ju je imalo😊 Drago mi je što si me podsjetio na to, nekoliko mi je veoma dragocjenih sjećanja vezano uz situacije koje su se odvijale uz tu knjigu kao temu ili puki objekat. Predugo za prepričavanje, ali sam mnogo kasnije, baš u situaciji sa tom knjigom, saznala da je moja pokojna baka salijevala stravu, između ostalog. To mi je razjasnilo zašto nam je, subotama, kuća uvijek bila puna nepoznatih muškaraca i žena koji su svašta nešto donosili i poklanjali baki, a ona odbijala, osim kada bi je nekolicina žena kroz suze zamolila da te darove uzme.
Pravo si me odvukao u sjećanja😊, nikad neću shvatiti kako nisam mnogo ranije shvatila šta je baka radila sa tim kuglicama svuda po ladicama.
Posebno tokom odmora, dok čistim/spremam po stanu, preslušavam stare emisije Na rubu znanosti. Tačno, tako nepretenciozan projekat, a tako vrijedan. Drago mi je što se Mišak, osim muzici, posvetio i pisanju. Dobro sublimira, veže i sažima sa <i<ukupnog clouda, volim ga slušati kada ga puste da priča nenavođeno sa milion digresija😊
Kad čovjek krene, ako već krene, sliva se na isto mjesto, sa koje god strane da dolazi.
to je pretp ista ona baka “sve na svijetu jedno ime ima”. imali su ti nasi stari otvorena neka vrata percepcije koja su se nama uglavnom zatvorila.
moj djed, s majcine strane, kao mladic izasao je jedno jutro ispred kuce da osedla konje i da ih pripremi za rad u sumi taj dan. kad je izasao, imao je sta i vidjeti, njegovim rijecima, djevojka kosama nebo dodiruje zaplice grivu konjima. vratio se u kucu, ispricao ocu i odustali su od sume taj dan.
slicne dogadjaje, nosanje male djece i dojenje vila, borbe sa vilama na potocima, nosanja neobicnih zena citavo vece uzbrdo, progovaranje zivotinja i slicno imali su pretci vecine prijatelja koje znam. ostaci nekog svijeta koji je neumitno prognan danas ostavljajuci nam mjesto samo za svijet u kojem se samo prica o tome.
Da, da, to je ta baka😊 Znači što si se sjetio.
Što približnije originalu (nemoguće je tačno reprodukovati, jer sam bila malena), teklo bi ovako:
-Sine, sve stvari na svijetu imaju samo jednu stvar koja je ista za sve.
(mala ja lovi bakinu grešku, pokušavajući naći više stvari koje su iste za sve)
/baka shvata moju namjeru i pušta da razmislim/
-Pa.. (predomislila sam se. dovoljno dugo sam motala po glavi i šta god skontam, neposredno prije nego što izgovorim shvatim da ta stvar, osobina itd. nije ista za baš sve što postoji)
-Šta je to bako?
– Sve na svijetu ima samo jedno isto. To je ime.
Sada uviđam da imamo jednu zajedničku stvar.
Nikada ne dovodim u pitanje takva svjedočenja. Kao malenoj, to mi je bilo intuitivno prirodno. S razvojem “kritičkog mišljenja” (navodnici s namjerom), zanimljivo, ponovo ih nisam preispitivala.
Sada – prosto mi ne pada na pamet!
Posebno mi je zanimljivo sumiranje da većina tvojih prijatelja ima pretke koji su učestvovali/bili svjedoci takvih događaja. Prije ovog što pročitah, nisam vršila svoju analizu, ali, sada, brzinski, možda je i tužno što toga u razgovorima sa većinom mojih prijatelja nije ni bilo. Da li zbog pukog nedoticanja takve teme ili.. zbog dubine samih odmosa(?).