Sretno nesretan

Pa pošto se znamo evo devetu godinu, možemo i na ti i , sad kad smo već svoji, početi pričati i malo osobnije stvari. Znam neke fatalne veze koje su trajale kraće, pa ih ljudi pamte čitav život.

Mislim da vam nisam nikad spomenuo, a spominjao sam ovdje dosta,  u svojim dvadesetim , sjećam se,  bio sam često depresivan. Možda je to često čak i umanjeno, jer sam praktički stalno samo jednu depresiju smjenjivao drugom. Depresija je bila kod mene tako učestalo stanje da u jednom trenutku više nisam ni prepoznavao da je imam. Smatrao sam da to tako dođe uz život i podrazumijevao da i drugi to imaju, ako sam uopšte imao vremena da razmišljam o drugim.

uvijek sam izgovor za ulazak ili održavanje u depresiji nalazio u nekoj jednostavnoj životnoj činjenici, nisam bio shvaćen, voljen, nisam imao ono što drugi imaju a podrazumijevao sam da i mene sljeduje, nisam bio što sam možda trebao biti i što su drugi ili ja sam od mene očekivali…

u stvari, vraćajući se unazad, bio sam i shvaćen i voljen , ali ne uvijek onako kako sam to ja htio i ne od onih od kojih sam to ja htio. stalno je postojao taj neki raskorak između mene , mojih želja i očekivanja, i svijeta.  svijet se baš nije potrudio da izađe tome u susret, a ni  ja , ili se nisam znao ili se nisam htio potruditi. uostalom bilo je lakše sjediti i čekati da ti to sve nekako upadne samo, da dođe sa onim osnovnim paketom kako sam mislio da kod drugih dolazi ,  i usput   sažaljevati sebe dok se to ne desi, okrivljujući i svijet i okolnosti i  druge .
opet to nešto sto sam ja očekivao  i podrazumijevao od svijeta u tom nekom osnovnom paketu „sreće i uspjeha“ najčešće uopšte nisu bile ni moje želje ni moje potrebe, vise je to bilo nametnuto spolja od tog istog izdajničkog svijeta. 

samsažaljenje je opet osjećaj koji nalazi ,samoreflektujući , neku čudnu, bizarnu utjehu pa čak i uživanje, u samom sebi.
na neki neobičan, morbidan način , lijepo je.  od tebe se ništa ne traži, ništa ne očekuje, možeš prezreti svijet do mile volje, biti loš i grub prema drugim , raditi sve šta ti se prohtije,  nemajući nijedne jedine obaveze prema prezrenom svijetu, ipak imajući opravdanje za bilo šta što uradiš. usput se čak osjećajući osobeno i povlašteno.

win win situacija.  kako mi je utapanje u tom osjećaju dovedenom do nivoa potrebe znalo nedostajati kasnije. Koliko sam samo puta bezuspješno pokušavao da ga nađem opet, da mu se vratim i bacim u naručje, kao starom, davno izgubljenom drugu.

Niste primjetili, ljudi koji se nalaze u tom osjećaju uglavnom se trude svim silama da ne izađu iz njega. Zarobljavajuće je. pa ako ništa svjesnost da ih vani čeka ista ona surova neprihvatljiva realnost od koje su i pobjegli, održava ih u njemu .

jedini problem, jedini mali problem  je što ti je ipak, ubijedio sebe ili ne, loše. ali eto odatle smo i krenuli. bez tog loše ne bi bilo ni svega ostalog, pa je nekako očekivano da je ono i dalje prisutno tu i prati odano konstrukciju koju je samo stvorilo .

i sve bi to tako lijepo trajalo možda i do dan današnji da se ,razočaravajuće, u jednom trenutku nije pojavila izdajnička spoznaja da nešto u svemu tome ne štima.

 i sad žalim zbog nje. Mogao sam biti uporniji, mogao sam se oduprijeti više, ignorisati, odbaciti. Puno bi puta bilo sve lakše da jesam

 na početku sam i pokušavao, zatvarao  oči, odbijao povjerovati, držao ruke na ušima,. bilo je daleko lakše prihvatiti razne egzotične i kompleksne teorije  koje nam moderna psihologija servira skoro serijski ,kao na traci, i koje su u sebi uključivale sve što treba,  svakojake čudne i zamršene pojmove, nesretno djetinjstvo, odrastanje, nezaobilaznu krivicu drugih, probleme u odnosima sa najbližim.  

sve je bilo tu da se osjećaš kako treba , da se prosto osjećaš dobro, posebno, zato što ti je loše, i da nikad ne želiš da to prestane. 

ali vražja spoznaja nije se dala. tjerala me je da barem probam. bježao bi od nje , krio se, a ona bi provirivala iza svakog narednog ćoška. tek što bi se nepomućeno, skoro sa radošću, prepustio samosažaljenju i depresiji, ona bi se pojavljivala kvareći sve . nije dopuštala da neometano uživam u onome u čemu sam uživao najviše .

spoznaje najčesće ne dolaze sa riječima,  između ostalog zato i postoji književnost. da široko zabacujući mrežu izvuče par mršavih ribica, od kojih je jedna možda zlatna. nećemo znati dok ne probamo. drugačije sa spoznajama i riječima ne ide.
ali eto recimo da pokušamo bacajući udicu na štapu direktno potrefiti zlatnu ribicu. izgledalo bi otprilike ovako. ipak najprije upozorenje, nemoguća ideja koju ću upravo iznijeti toliko je zastrašujuća da prijeti da vam zauvijek pokvari život,  pa ako niste spremni na to, a izdržali ste već do sad, preskočite do tačke na kraju.. 

dakle,  fanfare, ima jedna stvar, neću odlaziti tako daleko da kažem da je uzrok  ali je meso i održavajući faktor svake dobre depresije popraćene samosažaljenjem. Bez nje se depresija i samosažaljenje najčešće raspadaju kao tri prazne čaše naredane jedna na drugu a samo je prva tankom niti okačena o dotrajalu gredu na stropu.

okrenutost sebi. zvuči skoro prejednostavno da bi se reklo. kao ona rješenja teških jednačina koja niko ne vidi , jer svi očekuju nešto teže.

 taj mali ključni mehanizam, pokazao se, bar u mom slučaju, kao neumoljivi ubica svake depresije.

Svaka depresija je kod mene svoje održavanje nužno zasnivala na određenoj okrenutosti sebi koja bi uporno više ili manje naglas ponavljala i zazivala riječi poput meni je loše, ja nemam, meni se događa ili ne događa, mene ne vole, zašto meni, ja ne mogu, jadni ja, nemoćni ja, nesretni ja…

Godinama poslije , u eksperimentima sa samim sobom, kad bi me ponovo uhvatilo staro, dobro poznato stanje, isključivao bi iz njega sva pitanja koja u sebi uključuju mi, mene, ja i posljedično stanje bi nestajalo. Bez njih , ono se nije bilo sposobno održavati.

ako se odmakneš makar milimetar od sebe, stanje bi , gubeći svoje glavno pogonsko gorivo, kao fatamorgana, prvo blijedilo i na kraju isparavalo bez traga , kao da ga nikad nije bilo, a život bi nastavio da teće kako je tekao vijekovima kad nas nije ni bilo i kao što će teći vijekovima kad nas jednom više ne bude, mirno dostojanstveno i postojano .  

Interesantno, depresija češće pogađa senzbilne, inteligentne, načitane, kreativne ljude, ali im se ipak ta neka spoznaja uvijek   krade i promiče im. jeste ikad vidjeli  nekog ko je depresivan  a  da u tom trenutku nije potpuno obuzet sobom, svojim neadekvatnim životom, svojim željama,  svojim strahovima,  svojim potrebama i na kraju svojim stanjima.

 da, ima ono izgubio sam nekog , ali ja sam izgubio nekog,  pa Mi je teško zbog toga. Meni je teško. mene su izdali, mene zaboravili, mene zanemarili, mene boli. 

znam, ne vjerujete mi. svaka vaša buduća depresija buni se sad. najradije bi me osporila, pa  i vrijeđala, napadala. koje gubljenje vremena što ste uopšte čitali, uostalom ko sam ja, ko da ja znam kako je vama, zar more psihologa i psihijatara i inih ne znaju bolje. čitava industrija je napravljena zahvaljujući vašem sretno nesretnom i onda ja, nikogović, anonimus sa interneta, gost na ovom svijetu , našao se da to kvarim.  Nisam ni tako fin , niti su moje namjere tako čiste .  

 pa ako je tako imate pravo. i ja sam nekad bio na miru sretno nesretan. a sad sam , sad sam samo.

što je sigurno nedovoljno da vam to uskratim.

TAČKA NA KRAJU.

disclaimer *pod depresijom ovdje ne podrazumijevam strogo kliničku definiciju tog pojma. Svakako ima slučajeva teške depresije koje ne potpadaju pod ovu sliku. Ona je ovdje, kao i čitav tekst malo slobodnije izrečena za potrebe zabave i loše književnosti i ne preporučavam bilo kakvu upotrebu ovog teksta niti odgovaram za njegove posljedice, ukoliko niste prethodno konsultovali vašeg liječnika ili psihologa