Ponekad , u kasnim nocima bez sna poput ove, kad se dan smiri a zvijezde na obzoru zamijene sunce , ja lutam. prebirem po tananim nitima proslosti pokusavajuci u njima pratiti slabasni odsjaj odakle je nesto krenulo, dokle je bilo u stanju da ide i kako je to osvijetlilo trenutno sada.
tad , u jednom kratkom trenutku poravnanja, proslost mi se cini jednako nemogucom, jednako nedostiznom, jednako bliskom kao i buducnost.
sto dalje idem, sto vise idem, stvarnost sve vise zamjenjuje mit iz kojeg se luminescentno izdvajaju naizgled neprimjetni, nevazni , sitni dogadjaji koji su , primjecujem, daleko vise oblikovali ono trenutno sada od onih ranije ustanovljenih velikih, glasnih i vaznih.
sjecam se, iako sad to vise nisu moje uspomene , jer cim ih podijelis vise nisu tvoje , da mi je jednom jedan covjek na jedno usputno , nevazno, skoro slucajno izreceno pitanje odgovorio “samo sam vodio racuna”.
to “samo sam vodio racuna” je poslije tiho i neprimjetno odjekivalo mojim zivotom i necujno ga usmjeravalo na mnogim znanim, prepoznatim a jos vise na neznanim i neprepoznatim raskrsnicama, usmjerenjima i skretanjima . ono se nekako uklesalo u one trenutke odluke i odatle jasno pokazivalo pravac i kad ga ja , u svom lutalackom zivotu, ne bi tako jasno vidio. ili bi me odgovor, prosto, poput alarma budilice budio kad bi se uspavao i pomagalo da tako uspavan ne promasim stanicu u zadnjem vozu prema ničemu.
“voditi racuna” nije kalkulantski pristup zivotu ma kako na prvu to mozda izgledalo tako. “voditi racuna” je prisutnost i svjesnost u prisutnosti da djelo, pa i izgovorena rijec nosi posljedice , da je prespavana odluka takodje odluka, i da mi sami, bar donekle, u onom dijelu koji i jest stvarno bitan, drzimo uzde vlastitih zivota u vlastitim rukama.
izrecene rijeci su izrecene rijeci i one se usijecaju u dusu poput sjeciva u mlado tek izraslo drvo, ili, niču poput divlje , prekrasne sumske ruze koja se probija u kamenu. reći vodite racuna o tome kako ih izgovarate receno naglas mi zvuci poput onih opstih, neprimjereno ostrih, prijetecih opomena koje skriveno aludiraju na sve druge osim nas samih. zato cu ih reci njezno i tiho, samo samom sebi. kao opomenu sebi, jer reci to sebi i jest ono sto je tu stvarno bitno.
cudna utjeha je i u tome sto i ne mozemo, sto nas i ne moze povrijediti neko ko nam je potpuni stranac, s tim da ovdje stranac nema ono uobičajeno znacenje vođeno dnevnim zivotima.
iskreno izreceno izvini moze pomoci da smanji oziljak koji sjecivo ostavi, ali ono isto tako mora biti most koji svoje lukove pruža sa obje strane da bi se našli na sredini. poslije tim istim mostom mogu prelaziti i drugi.
sjecam se, a nije mi lako uvijek preci iz dnevnog zivota u kojem sam nesto drugo u nocni u kojem ja pisem i sjecam se.
sjecam se , prebirem po tananim nitima proslosti pokusavajuci u njima pratiti slabasni odsjaj odakle je nesto krenulo, da bi…
sjecam se jedne price u stihu
https://web.archive.org/web/20150510034838/http://vasionka.blogger.ba/
broj dana rodjenja
To sigurno po većini kriterija nije ni najbolje ni najljepše što je s ovog mjesta napisano , ali u tom jedinstvenom trenutku, spoju neke tadasnje prošlosti i budućnosti . to je naišlo na neko prepoznavanje u meni, tvorilo je neke nove veze, odgovaralo je na neko sasvim slučajno , naizgled nevazno, neizrečeno pitanje za koje nisam ni znao da sam ga postavio. U nekoj neobičnoj kauzalnoj vezi odgovor je prepoznao pitanje.
To neko 227 mi se pojavljivalo svugdje gdje je slucaj ostavljao mogucnost njegovog ispoljavanja, brojevi telefona, registracije vozila, tezina narucenih stvari sa interneta. Sta je to posebno s tim brojem, sta od dvostrukog dualizma u nizu ide prema cjelini , prosti broj, najpoznatija matematicka konstanta 22/7…
Bilo je nesto neizrecivo u tom spoju brojeva, metafora, poezije, nesto zivo a nedostizno uobicajenim rijecima.
To pitanje i taj odgovor jos stizu jedno drugo kroz vrijeme. Odgovor odgovara sada na pitanje postavljeno poslije.
Onda su prepoznavanja ucestala, pretvorila su se u nocna prijateljstva, s nekom posebnom kvalitetom koja ih je izdvajala od onih dnevnih.
u nekom od njih komuniciram telepatski
Provincija u pozadini (archive.org)
druga se otkrivaju kroz slucajne razlike
✴Dead Poets Society✴ (archive.org)
UvijekSlugaNikadGospodar (archive.org)
Bilo je tu i dnevnih prijateljstava koja su se mijesala sa onim nocnim
nocnih koja bi sigurno bila dobra i dnevna
Jadi mladog overthinkera (archive.org)
Blog before time (archive.org)
Fragments of Time … elTangoTango (archive.org)
U POTRAZI ZA ČOVJEKOM U SEBI – kandilo duše (blogger.ba)
Posebnih prepoznavanja
recenzija zivota (archive.org)
digitalizovanih rukopisa
Prepoznavanja koja odoljevaju vremenu
Slicnosti u razlikama
Pozor: Jasan stav! (archive.org)
Vremenski enkapsuliranih
prostorno nedeterminiranih
Uvijek u potencijalu
Ja sam grom u oluji što lomi šine kojim putuješ (archive.org)
Gracias a la Vida (archive.org)
nekih koja i danas prkose sili gravitacije
Let Your Mind Run Wild (archive.org)
crimson – …difference between red and crimson is bluish… (archive.org)
i koja imaju jos sta da kazu i meni i svima, a cucemo to vrlo brzo
svi su oni ,i mnogi drugi, nenabrojani, prepoznati i neprepoznati, ostavili i ostavljaju neki uticaj , utkaju se necujno u neku odluku, daju odgovor na neko pitanje koje se mozda nije ni pojavilo jos, a ja ga cekam, jednako strpljivo kao sto cekam jutro i onda noc od dana. Trazim i cekam ta pitanja vec odgovorena.
Uostalom zar nisam i sam odgovor na pitanje koje svemir jos nije postavio sam sebi, ili pitanje na odgovor koji je dat jos prije njegovog pocetka.
Ponekad , u kasnim nocima bez sna poput ove, kad se dan smiri a zvijezde na obzoru zamijene sunce …
Nema te dugo ali si ovim postom zaslužio opravdanje 😊
Puno pozdrava
Portal u prošlost, ovi tvoji linkovi… I baš djeluje i ta prošlost u kojoj smo bivstovali jednako nemoguća kao budućnost kojoj hodimo 🙂
Voditi računa u značenju “biti obziran”.
Tako je jednostavno, Dvjestodvadesetsedmice😊
U ozbiljnijim razmatranjima padala mi je na pamet Staljinova naredba br. 227 (ne, to nije tvoj senzibilitet) ili srednja udaljenost Marsa od Sunca (zašto?), ali mi, eto, π iz 22/7 (uz odstupanje prema modernoj matematici) nije bilo dohvatljivo. Pa mi je sada, a izračunala sam🤓, zanimljivo poklapanje odstupanja srednje udaljenosti Marsa od Sunca sa odstupanjem 22/7 od broja π prema izračunima moderne matematike.
Prevod voditi računa u biti obziran vratila bih u kontekst, s dopuštenjem.
Čitanje znakova.
Tako raskošno rasprostrtih svuda oko nas da vibriraju na podudarnim frekvencijama sa znakovima u nama, onda kada ih u tu podudarnost smjesti vrijeme. Baš tada.
Prošlost ne postoji, budućnost je jedina izvjesna.
Sve je u sada.
(Divno😊)
katran, imam tu jos par dugova, ali polako, vrijeme je pred nama, ili nije 🙂
pozdrav 🙂
selina, poslije odredjenog “vremena”, kad se izgube sve niti koje je vezu sa sadasnjoscu, nisi vise siguran da se uopste dogodilo. ali ostaje bezvremena prica, koja ne umire ni sa zadnjim pripovjedacem ni sa zadnjim svjedokom koji je prenose.
rara, slozio bi se da je u nekim situacijama pristalije, pogotovo ako se odnosi iskljucivo na socijalni aspekt, ali u svom opstijem , doslovce prenesenom izdanju koje slijedi izvornik u datoj vanvremenskoj situaciji i mimo rijeci, voditi racuna ukljucuje ne samo svjesnost drugih, nego i svjesnost protoka vremena. da i hvala vama dvjema za Irenu .
vasionio, divno je sto si ti sad tu otvorila jos bar jedno pitanje.
tako jednostavno a tako kompleksno istovremeno, kao svemir koji se ne igra samo cijelim brojevima, vec ima i neke druge preference koje se ponavljaju poput fraktala i utkane su u samo tkivo njegovog postojanja. mozda kao potpis dizajnera, svjedocanstvo za one koji ga traze da nije “slucajno”.
a eto i dokaza da ti i rara ipak oko neceg ipak imate isto misljenje 🙂
Uvijek mi je bilo zanimljivo to kako ne postoje apsolutni sinonimi, jer da postoje, ne bismo od “voditi računa” došli do “čitanja znakova” ili čak do “(s)vođenja računa” u bezvremenskoj priči i vanvremenskoj situaciji.
Neistomišljenstvo je poželjno jer govori o povjerenju u to da neće izazvati afektivnost već radoznalost za dodatnim objašnjenjem onoga što ne razumijemo, čega se bojimo ili nije u skladu sa ličnim svjetonazorom ili barem “vodimo računa o tome”, jer je tu i čitanje znakova a i jednom će se i u vezi s tim svoditi račun 😊
lijepo si to nadovezala sa narocito efektnim krajem.
da je licno moja kovanica, kao produkt nekog mog internog procesa, ne bi to previse ni branio , ali kad dodje tako znakovito s “vana”, i jos naknadno prepoznato, onda to moze otici i u nesto kao “svoditi racun”.
neistomisljenistvo je najubjedljivija pretpostavka evolucije misli, ali pazi kako pricas o relativizaciji, vasionka nas posmatra i mogla bi nas oboje žik zbog toga 🙂 ona nije veliki fan toga
Nisam ni ja preveliki fan relativizacije ☺
Hmm, uvijek sam se pitala zašto mi odgovara Blogger. Puno vremena “potrošim” na čitanje vaših komentara, koji nisu dugački; dakle, ne zbog njihove dužine. A, onda, puno vremena “potrošim” da i ja napišem nešto, vođena inspiracijom koju to sve izazove.
Odgovara mi ta sporost.
I, onda, vidim vas dok pišete. Ne kao glave i ruke, nego kao … ne znam šta, energije, boje, specifičnu svjetlost, unutrašnji govor; ponekad miran, ponekad u vrisku, ponekad..
Postajem mekša, tako da to žikanje nailazi na svoju suvišnost, pa i bespredmetnost.
Desi se, tako, da pričekam procese u sebi kroz koje je Dvestodvadesetsedmica prošao kao dio puta, a, onda, pročitam ovaj post i ovaj svoj komentar, pa ispadne da sam sebe pretekla. To je o zrenju uz Dvestodvadesetsedmicu.
Raru neobično puno volim, ali to radim da se ne vidi. Uvijek kada volim, radim to da se ne vidi. Nisam pažljiva sa dragocjenostima i posebnostima (vjerovali ili ne, to je pravo značenje Rarinog blog imena po mojoj etimogiji), nešto se u uzletu, brzini, uzbuđenju zna ispustiti, oštetiti, okrznuti. Rara mi je, bar koliko mi je vidljivo u ovome času, najsličnija po mehanizmu nošenja sa stidom, tako tajanstveno lijepog u ženskoj energiji.
Sad vas oboje grlim odavde i neka to bude prevođeno i kao vođenje računa i kao biti obziran i kao čitanje znakova i kao (s)vođenje računa. Suština je da ste oboje dio mene, jer ste dio moga razvoja, moga mekšanja.
To je mjesto prijatelja🤍
hvala, mislim isto. svi mi evoluiramo jedni uz druge.
karikiro sam malo, ali mislim da je tvoja povremena ostrina sastavni dio tebe i ne treba od nje bjezati. ona pomaze da se neke stvari cvrsce utisnu u kamen,
ta zenska prijateljstva za mene su posebno dragocjena , nekako mozda stoga jer su zene unaprijed prilagodljivije po prirodi i puste da ih zivot nosi, muskarci insistiraju na onom svom, to im ne mozes oduzeti…
ta sporost, licno tu lekciju jos nisam savladao. ne mogu nesto umanjiti na neku potrebnu mjeru a da mi ostalo ili ja sam ne trpim. ne znam to dozirati i onda posljedicno udjem u vremenski corsokak. povucem previse energije u nesto i onda je ne mogu jednostavno i bez otpora prebaciti negdje drugo. ta odredjena krutost ce mozda jednog dana nestati ako uspijem da postajem manje kako bi postajao vise