Redač plišanih igračaka

– Čiko, čiko!

Prosijedi, blago pogureni čovjek, okupiran nekakvim poluglasnim brojanjem,  najprije nije čuo, da bi se, kad je iza leđa odjeknulo jače i gromkije: ”Gospodine!”, okrenuo i susreo pogledom, prvo sa malim, kao gar crnim „živim“ očima djevojčice, koje su brzo, bez zaustavljanja, prelijetale s jedne stvari na drugu, a zatim i sa pravdajućim, svijetlim očima mlađeg čovjeka, kojeg je djevojčica uporno vukla za ruku, sad tamo, sad vamo, navigirajući pravac crnim očima, a mladi čovjek kao da nije imao ni snage ni želje da se odupre njihovoj volji.

“Ona bi htjela nešto da vas pita”, izašlo je iz mladog čovjeka, kad se uvjerio da je dobio pažnju prosijedog “gospodina”.

Na te se riječi djevojčica, na koju se sad obrušio fokus, smirila i odjednom stidljivo spustila oči fiksirajući onaj ranije živi pogled na vrhove svojih cipela.

Vidjevši to, mlađi čovjek je sa ispruženim prstom produžio: “Ona bi htjela jednu od tih.”

Čuvši to, stariji čovjek se blago zaklatio, pokretom tijela prateći dilemu – da li da samo zanemari čitav nepozvan prizor i vrati se onom sto je prethodno radio i što je život tako drsko i bez upozorenja prekinuo, ili da ipak popusti životu i vidi šta mu to on pokušava da kaže.

I pokretom i stavom čovjek ostade negdje napola, tako zadržavajući dilemu prije nego što ona neumitno, zakonima vremena, ne ode na jednu ili drugu stranu, poluzbunjeno i više za sebe, izusti:

“Pa ne znam, to nije moje, ja samo radim za…”

Mlađi čovjek , koji je strpljivo sačekao rezultat tog klaćenja, sad spremnije i odlučnije odgovori:

“Nismo mislili, naravno, da vi to njoj džaba date, mislili smo da igra, ali pošto vi to radite i ne može…”

Tu je zastao i okrenuo se da krene i ostavi, i za njega sad, tu malo neprijatnu scenu, pošto je djelovalo da je izgubio pažnju starijeg čovjeka koji se, dok je on pričao, okrenuo i ponovo nešto prebirao među onim svojim, po tlu razbacanim, stvarima, ne izgledajući više da ga sluša .

Zaustavilo ga je za par nijansi preglasno i isto tako preodlučno: “Čekaj!” nakon kojeg je stariji čovjek nastavio prebirati po svojim stvarima, nesiguran kako da potrefi ukus djevojčice i koju stvar da izabere, prvo uhvativši za jednu, pa onda puštajući i krenuvši prema drugoj pa onda zastavši, iznenada nošen neočekivanom idejom, prvo tiho reče:

“Pa nek sama izabere”, a onda to još jednom glasnije, ohrabren, pokušavajući da uskladi pogled sa onim živim, pokretljivim očima, ponovi:

“Sama izaberi!”, kao da je rješenje svo vrijeme, spasonosno, bilo tu ispred njega, a on nikako nije mogao da ga vidi.

Na to djevojčica pokrenu desnu ruku, onom drugom se još uvijek držeći za mlađeg čovjeka, samo sad se više ne skrivajući iza, nego vukući ga, isturi kažiprst naprijed, a zatim i cijelu ruku, ravnajući je sa očima, izabra jednu u nizu raznobojnih plišanih igračaka raznolikih oblika, razbacanih po holu velikog, krcatog, blještavog tržnog centra, u kojem ih je stariji čovjek, po nekom principu, kačio na svjetlucavu, glasnu, vrteću mašinu, gdje su se okretale i prizivale djecu da ih, igrajući, osvoje.

 ***********

“Kad ćete već tamo, prenesite selame našem velikom učitelju, Somunče Babi, čiji se ovozemaljski ostaci nalaze baš na tom mjestu”, zastao je da uhvati zraka, srednjovječni, krupniji , okrugao gospodin.

“Ovo sve što vidite”, ponosno pokazujući rukama i očima niz veleljepnih, zaklonjenih, sjenovitih objekata, na užem kraju omanjeg, zbijenog sela: “to je njegova duhovna zadužbina.”

Kad su ušli, prvo kroz velika dvokrilna vrata od izrezbarenih, odebljih, željeznih šipki, a zatim i kroz masivna, drvena vrata od bijelog hrasta, razdijeljeni međusobno malim prostorom na čijoj se sredini nalazila ocrtana kružna rozeta, unutra ih je dočekalo malo dvorište. Po sredini dvorišta vodila je popločana staza koja se na par mjesta račvala, prelazeći postepeno u stepenice i oko koje se nalazila uredno podšišana trava čije krajeve su popunjavali grmovi ruža ili nekog drugog cvijeća.

Iako ne tako veliko, dvorište nije bilo uhvatljivo očima jednim pogledom, neki dijelovi  su se na mjestima neočekivano protezali i odlazili u osjenčena mjesta van vidokruga, dajući čitavom mjestu oreol misterije.

Sa svih strana nepravilno dvorište okruživao je red neprekinutih, međusobno spojenih objekata, koji su se razlikovali veličinom, materijalom od kojih su građeni i konačno svrhom. Veliki, divno oblikovani prostori za zajedničku molitvu, bili su odvojeni od prostora za osamu, kontemplaciju i dnevni život kombinacijom kamena, vješto ukomponovanih modernih materijala, stakla i različitih vrsta lijepo obrađenog drveta.  

Sve zajedno odisalo je nekim posebnim redom, mirom, izdvojenošću i najviše tajnom.

“Naš učitelj bio je pozvan da predvodi džuma-namaz prilikom otvaranje velike Ulu džamije u Bursi”, odjekivalo je sada nepravilnim dvorištem.

“Prvo je ta čast pripala Sultanovm zetu, poznatom kao jednom od najvećih učenjaka u tadašnjoj Osmanskoj imperiji, ali on ju je, ugledavši među okupljenim  Somunče babu, odlučno odbio govoreći da se među prisutnima nalazi neko ko je  puno primjereniji od njega i ko je istinski kutbu-z-zeman. Sultan, nemajući druge, pozvao je Somunče babu da predvodi džuma-namaz, a ovaj je, nakon početnog odbijanja, na kraju nevoljko pristao.”

Nakon namaza, Somunče baba se obratio okupljenim. Govorio je o tome da ima ukupno sedam nivoa poimanja, sedam nivoa doživljavanja sure Fatihe, ali da su, osim prvog, i dosta manje drugog , ostali dokučivi samo rijetkim, dugotrajnim posvećenicima.

Na drugim nivoima Stvoritelj nam se, preko sure, obraćao i tonom i osjećajem, a ne samo riječima, obraćao se i srcu i tijelu, i višim nepoznatim čulima, a ne samo razumu.

Poneseni neobičnom hutbom, ljudi su, probijajući se u gužvi, pokušavali da se približe i vide koji to misteriozni stranac tako učeno, nadahnuto i na poseban način sigurno u svoje kazivanje, govori. Čudo, kad su u strancu prepoznali običnog pekara koji im je svaki dan pored gradilišta velike džamije prodavao i dijelio hljeb, nadjačalo je samo čudo koje se prepričavalo kasnije, kako ih je pekar, nakon hutbe, na izlaznim vratima velike džamije, svakog ponaosob, ispraćao. Vrata na različitim stranama ogromne džamije bilo je više, i na svakim, očevici su se mogli zakleti, bio je Somunče baba, u isto vrijeme.

***********

Omalena banket sala, velike zgrade u centru velikog grada, ispunila se brzo ljudima koji su nestrpljivo čekali da dugo najavljivana prezentacija krene. Sve oči bile su uprte u prosijedog, blago pogurenog čovjeka, koji se okrenuo prisutnim, prešao preko njih živim očima, i sigurno započeo.

Ostavši sam nakon prezentacije, okrenuo se dvaput u ishabanom, starom naslonjaču i, kao da je se upravo sjetio nečeg , otvorio pretraživač i napisao par riječi.

… Osnovne crtice iz života šejha Hamida Velija, poznatijeg kao Somundži-baba. Šejh Hamid Veli pripadao je halvetijskom derviškom redu čiji su osnovni postulati: isposništvo i osnaživanje duhovne veze s Uzvišenim Bogom posredstvom povlačenja u povremene osame (halwa). Uz navedene principe Somundži-baba prakticirao je načelo melameta, koje je značilo skrivanje u javnosti vlastitog tesavvufskog identiteta.

Po dolasku u Bursu Somundži-babu pratila je bojazan da se ne sazna njegovo pravo ime i identitet, jer nije želio iz svoje istinske skromnosti, koja je plod melameta, da se sazna da je on šejh i vjerski učenjak. Zbog toga se počeo baviti pekarskim zanatom i uzeo sebi nadimak Somundži-baba, u značenju pekar, umjesto svog pravog imena.

Skrivajući svoj vlastiti tesavvufski identitet, Somundži-baba nije zanemario odgajanje i upućivanje. Radeći kao pekar, on je odlučio podučavati ljude temeljnim principima vjere i bitnosti duhovnog usavršavanja. To je tako vješto radio da niko i nikada nije posumnjao da se iza pekara krije osoba koja je pronikla u dubine islamske jurisprudencije, arapskih jezikoslovnih, hadiskih i tefsirskih znanosti, a nadasve, ovladao je visokim duhovnim spoznajama do kojih se stiže prakticiranjem mnogovrsnih duhovnih vježbi i eksercitija. Tu činjenicu potvrđuju i njegova tri djela koja je napisao i veliki broj učenika koje je odgojio…

************

Zastavši i gledajući kako djevojčica i mlađi čovjek odlaze, stariji čovjek osjeti nalet neke neobične, umirujuće ispunjenosti nošene jednostavnim činom usrećenja drugih bez tereta uobičajenih uloga koje nam je civilizacija dodijelila i za koje smo se u nekim trenucima tako grčevito borili. Za djevojčicu i mlađeg čovjeka  on je bio samo neko ko je redao te igračke. Iznenadilo ga je to prosto saznanje, u današnjem svijetu i današnjem vremenu, a vjerovatno je slično i u drugim svjetovima i u drugim vremenima, većina ljudi, pa i on sam, teže da budu više, a situacija u kojoj je bio manje od uvriježenog, donijela mu je taj neki čudan mir i ispunjenje.

Udahnuo je duboko isprativši djevojčicu i čovjeka sve dok se nisu  potpuno izgubili iz vidokruga, okrenuo se, zastao na trenutak kao da ne zna šta bi dalje, a zatim, kao da se ništa nije dogodilo, uzeo sljedeću igračku iz niza i zakačio je na svjetlucavu, glasnu, vrteću mašinu koja se nalazila u holu velikog , krcatog, blještavog tržnog centra.

( drug ako ovo čitaš dugujem ti jednog manje crvenog teletabisa, ako ne čitaš, nikom ništa)