Epitaf nepoznatom komšiji (zidovi oko nas i u nama)

9 komentara

1. Istinito…i tužno. I baš lijepo napisano..

   Pade mi na pamet neka moja skica na donekle sličnu temu..Bog zna još otkad.

   ..

   Iz praznog u šuplje
   presipa se vrijeme
   što je bilo danas
   skoro već je juče
   a sutrašnje jutro
   kofere već vuče.
   Maratonska trka
   na zidnome satu
   cijelu vječnost traje
   al’ kazaljka stara
   nikad ne zastaje.
   Gdje li ona hita
   niko se ne pita
   već u stalnom trku
   bespotrebno stvara buku.
   Novca, novca, novca
   savremeni čovjek
   bleji kao ovca
   sagradio kule
   od suhoga zlata
   pa se u njih skrio
   od rođenog brata.

   Prijavite se da biste komentarisali

   1. rikice lijepo si to poetski docarala. narocito mi je dojmljiv i efektan kraj

      Prijavite se da biste komentarisali

2. U staroj mahali smo se svi znali… ono, redovno neko kuca na vrata sa “imaš li šećera, vratiću sutra”, moji su održavali te kontakte, pili kafe, šetali ‘nako oko zgrade sa komšijama sa 5. sprata, čak mislim da je neka špaga za prostiranje veša išla između dvije zgrade i imala onaj ko mali čekrk… pa naš balkon sa balkonom one prekoputa tako žicom spojen, ne sjećam se kako je funkcionisalo, al je funkcionisalo

   Prijavite se da biste komentarisali

   1. Sad u ovoj novoj znam bakicu prekoputa i to je sve! Ni ne trudim se. Par puta pokušala s “dobar dan”, ali ostalo neodgovorno, pa sam odustala

      Prijavite se da biste komentarisali

      1. prije su ljudi bas bili blizi jedni drugim, onda je to u neko doba naglo vecini postalo previse, privatnost je iz nekog razloga postajala sve vaznija, drugi sve vise prijeteci po tom pitanju. onda je cak i pozdrav postao prijetnja . a ima tu i kapitalistickog time managementa, kad nemas ni mjesta ni vremena za sve, pa skrtaris.
         ali mislim da kad sve to jednom ispucamo, sva ta ludila , sve vec vidimo, jer je ako nista virtuelno sve dostupno, sve to kod drugih i izmedju drugih i nas ne bude vise tabu, mogli bi se opet nauciti opustiti pred drugim

         Prijavite se da biste komentarisali

3. Lijepo je što si mu ostavio stihove♥️, sve se negdje osjeti.
   Dati mu dragosti – možda će se baš ona sliti u trenutak u kojem će mu trebati ili je trebalo ili mu (skupno) treba.
   Kao i svima nama.

   (jako volim tvoju osobinu što si pažljiv u vezi sa veoma bitnim stvarima. a ovo je ta.)

   Prijavite se da biste komentarisali

   1. da, i ja vjerujem u to. ta dragost, bas ta dragost, iako naizgled mala i beznacajna, jer smo navikli da gledamo samo u velike i zvucne stvari, jedan je od najvrijednijih i najprirodnijih drustvenih osjecaja. ona rusi barijere i zidove koje strah i prijetnja stvaraju razdvajajuci ljude. i cak i kad je primjenjujes samo s jedne strane, stvara obostrani most.

      za vecinu neprimjetna, a veoma bitna stvar

      Prijavite se da biste komentarisali

      1. Zidovi oko nas i u nama – jel’ da da imaš čitavu seriju tekstova pod ovim (opus) naslovom ili sam zamijenila sa nečim od nekog drugog?

         “i cak i kad je primjenjujes samo s jedne strane, stvara obostrani most.”
         I ja jako vjerujem u ovo. Ne samo vjerujem, u pitanju je ubjeđenje.
         Drago mi je što baš ovdje, između ostalog, gledamo isto🤗

         Prijavite se da biste komentarisali

         1. imaju te arhetipske, jednostavne slike oko kojih se ja vrtim smrznute ptice, nasmijeseni starci, prosjaci, lutalice, kraljevi i zidovi koji su uvijek interesantni.
            ne volim bas uvoditi nesto previse novih rijeci, to mi razbije usredsredjenost na bitno, osim ako ne izmislim neku svoju 🙂

            Prijavite se da biste komentarisali