Drvo ima svoje zakone rasta. Ako pogledamo drvo u prirodi, ono svojom suštinom, svojim pravcem kretanja, svojim centrom ravnoteže, svojom centralnom i najvećom granom teži nebesima, teži suncu. S druge strane bočne grane su tu ili da podrže to kretanje ili su zamalo izgubile u utrci koja će se najviše i najprije približiti suncu. U oba slučaja bez njih bi to bilo samo besplodno, ogoljeno kretanje uvis.
Iako je na vrhu gužva, ispočetka sve kreće kao jedno. Poslije svaka grana na svoj način teži suncu.
Plodovi , pomalo neočekivano, ne rastu iz onih najvećih , najjačih i najokomitijih grana. Drvo funkcioniše po principu zakona održanja energije, što je više energije usmjereno na rast manje će biti za plodove .
Rezidba kao jedna od najkompleksnijih radnji u poljoprivredi uvažava taj princip. Ona pomaže stvaranju ravnoteže između vertikalnog i horizontalnog, između rasta i rađanja , između kretanja za sebe i kretanja za druge.
Cilj je postići razgranatu, prozračnu, strukturu u kojoj će sunce dolaziti jednako do svakog njenog dijela i koja će istovremeno omogućavati i rast i plodonošenje.
Rast ne smije biti sam sebi svrha.
Rast je pružanje ruke ka novom i drugačijim, otvaranje novih horizonata, prevazilaženje vlastitih granica, plodovi su naknadna posljedica rasta, momenat kad rast stane da se osvrne nazad na samog sebe. Bez tog pogleda unazad nema sazrijevanja.
Prvo proljetno sunce probijalo se kroz razrijeđene grane. Rasplesane sjene na vjetru treperećih krošnji brzo su promicale pod nogama. Omamljujuća toplina ,izbijajući kroz pore vlažne zemlje, širila se naviše. Poslije dužeg vremena, probuđeni sokovi kolali su preciznom mrežom arterija, vena i kapilara hraneći mlade pupove.
Bilo je nečeg smirujućeg u kontaktu sa zemljom. Ni beskrajni , tačno 125 metara , dugi redovi nisu zamračivali taj osjećaj. Zemlja je za mene u ratu bila i potreba i utjeha i bijeg i smiraj.
Predstavljala je neku tihu, toplu, živu izvjesnost u vremenima gdje je nisi mogao naći nigdje drugo. Šta god se dešavalo, gdje god bi odlazio, ona bi te uvijek čekala tamo, uvijek drugačija, a uvijek ista u svojim stalnim nepromjenjivim ciklusima i ritmovima , istim danas kao i prije hiljadu i prije deset hiljada godina.
Na ivici voćnjaka, među onim živahnim sjenkama, stajao je blago pogureni, visoki , nekako umireni čovjek, s naočalama sa debelim staklima i pažljivo odmjerenim pokretima i glasom, zaronjen u sebe i više prisutan unutra nego vani. Profesor Đulejman , idejni tvorac voćnjaka, doveo je prvu generaciju ratne poljoprivredne škole na čas u prirodi. Ja sam im pričao o balansu, ravnoteži i zakonima rasta u drveća.
Prije toga sam dao nespretni intervju za ratni radio Bosne i Hercegovine, govoreći o životu, obradi zemlje i opstanku u neposrednoj blizini prve borbene linije i u uslovima direktne vizuelne izloženosti.
Nastojao sam, kao i ovdje, da strpam previše riječi u premalo vremena.
(za one koji nisu pratili a mozda ih interesuje, ovo je dio neke otrgnute davne price iz ratnog perioda koja prosto nije htjela ostati kratka i, iako snazno tezi kraju , ja je jednostavno moram zavrsiti, nikako nece da se zavrsi. I tu pokazujem ozbiljan nedostatak mjere, pa je naslov u nizu konkurentnih izgleda dobro potrefljen. Sad se vec protegla na 50ak A4 stranica neuredjenog i razbacanog i cesto medjusobnog neuvezanog teksta, pricica za sebe kojima su jedine zajednicke niti period u kojem su se desavale i ja kao nestabilni svjedok vremena. )
Kako lijepo.
Predivno je sve ovo, ja volim drveće, ali trenutno imam problem, jer mi jedno drvce stoji na putu, treba mi odobrenje od Umweltamt-agencija za zaštitu okoliša , da ga presadim na drugo mjesto ili da ga skroz ukinem.Da znaš da mi nimalo nije drago.
Hoću raditi vrt, da razumiješ o čemu pričam, drž mi fige da dobijem odobrenje, inače ništa neću moći, jer je zakonom zaštićeno od 1.3 do 30.9 radi ptica.Živim ev blizu džungle ništa pticama neće faliti bez ovog drvceta😕
drzim fige 🙂 razumije drvece to, a shvatice vremenom i ptice 🙂 prilagode se one lakse od nas. cekamo poslije slike baste
Kad bude sve kako želim bit će i slike💟
“Ona pomaže stvaranju ravnoteže između vertikalnog i horizontalnog, između rasta i rađanja , između kretanja za sebe i kretanja za druge.
Cilj je postići razgranatu, prozračnu, strukturu u kojoj će sunce dolaziti jednako do svakog njenog dijela i koja će istovremeno omogućavati i rast i plodonošenje.”
A, to je ta umjetnost, između ostalog?!✨
Super je saznati i usvojiti vještinu kako predvidjeti tu prozračnu strukturu u onome sutra.😇
Ne znam ništa o voćarstvu, pa volim, ovako, pročitati nešto toliko jasno i primjenjivo za zamisliti iz ugla jednog laika, a ponovo sa filozofskom notom što nagovješćuje da je holistički primjenjivo na život u totalitetu.
dobro osmisljena i formirana prozracna struktura poboljsava sutri(u) sanse za rast , razvoj i plodonosenje. bitno je “samo” da sve podrzava jedno drugo ne smetajuci jedno drugom u odnosu sa suncem.
kad spominjes vjestinu, interesantno je koliko to izgleda jednostavnije kad se poreda odozgo prema dole i posmatra cjelovito. jos par informacija o tome kako rezidbom sprijeciti previse vertikalni rast i omoguciti vise horizontalni i skoro si tu. a najslozenija radnja , koja se i s jedne strane mistifikuje, a s druge strane prepojednostavljuje, jer ljudi krenu onako cisto intuitivno strcati kao sto sisaju kosu i time zatvore strukturu.
da bi imao pogled odozgo, uce nas, najprije moras mukotrpno proci sve odozdo. a nekad je dovoljno samo se malo udaljiti
Da, da, veoma sam zadovoljna dodatnim pojašnjenjem🤗
Ah blog trpi koliko god hoćeš riječi!
Edukativno!
🙂 ma ja sve mislim da je s rijecima ono ko s koracima, imas ogranicen (zapisan) broj do kraja , pa ako trosis vise prije ces potrositi 🙂
u sustini, koliko god se ja igram ovdje i eksperimentisem bez neke ambicije ostim sto volim razgovor sa sobom, nastojim da to ipak ostane u nekom okviru-formatu da to prvo kod mene ima smisla procitati, pa onda i kod drugih, jer ipak pisem i da neko cita. u tom pogledu neka kratka prica je idealna forma, na par stranica imas sve, poentu, zaplet… nesto iskazujes s tim. roman definitivno nije za bloga i to je za one s vecim ambicijama i vise vremena, a ja sam ovdje osto izmedju. ali eto i to je eksperiment.