Kad su dvojicu očevih dajdži, koji su zbog nekog spora sa komšijom završili po 5 godina u najtežim zatvorima bivše države, jedan u Zenici drugi u Foči, pitali kako im je bilo u zatvoru, onako navikli čitav život na težak fizički rad i borbu, odgovorili su „Dobro, samo sjediš i jedeš“. „A hrana !?“. „A hrana se jede“. Za njih nije postojao koncept dobre i loše hrane, samo biološki jestive i nejestive.
Sjetih se toga sinoć oko 3:40 kad sam upitan da li mi je problem što ne spavam. Zašto bi bio problem , ništa me fizički ne boli, samo ležim i odmaram. Kad sam sebi to rekoh nekako mi bi lakše.
Pričam s prijateljem koji je negdje u svijetu, uvijek se pomalo podbadamo u šali kome je bolje, meni ovamo ili njemu tamo, a juče opet neobično iskreno kažem „sudeći prema našoj konverzaciji život ovdje, pa i moj, možda izgleda pomalo tužno“. misleći pri tom najviše na neku ukupnu nestabilnost i manjak mogućnosti ovdje koje tamo imaju, a misleći najmanje na njegove tri kuće, dva nova auta i slično. A on neočekivano, umjesto da iskoristi taj iznenadni trenutak iskrenosti , kao da je jedva čekao reče „i moj život meni izgleda tužan u odnosu na tvoj, imaš slobodu, hodaš po tim brdima, da, prijatelji , komšije i rodbina znaju ponekad iritirati, ali ih bar imaš, a ti si prva osoba , osim ribica u akvarijumu i 4 puža, s kojom sam progovorio od jutros. Tako da ni rad od kuće nije uvijek dobar. Ti imaš te vaše nesposobne, korumpirane i nekompetentne političare, a ja imam predsjednika koji da bi završio jedan rat započne dva nova“
Lijepo rečeno, sve zavisi iz kojeg ugla gledamo.
Ipak, nije stvar u mjestu, nego u tome da prepoznamo mir u onom što imamo.
Mada, Bosnu ne bih mijenjala ni za kakav Zapad i sve ta njegova bezdušna “blagostanja”
Vjerovatno vecina ni tamo ni ovamo ne bi mijenjala ono sto imaju. Ali nije lose imati drugu perspektivu, odrediti se prema njoj.
Da i ja tako mislim, lijepo je biti zadovoljan s onim sto imas, osim ako to nije ispod osnovnog ljudskog minimuma. A lijepo je nekad i otvoriti se novom. Opet svako prema sebi . Ima onih koji prirodno lakse prave pokret, ima onih koji su rodjeni za neko drugo mjesto, kulturu, ima onih koji su nezadovoljni bilo gdje, a ima i onih koji su svugdje zadovoljni i sve prihvataju. Najbitnije je nauciti prepoznati sebe
Meni je lijepo gdje jesam, imam svoj mir, plata ne kasni, ali inače ne volim previše kontakt sa ljudima, pa i kad u BiH dođem gledam gdje ću u prirodu kidnuti.Nije mi bitno gdje sam, samo nek je što manje svijeta oko mene i što više zelenila.Mogla bih čitavu stranicu napisati o tome kako je lijepo kad mi niko ne ide na živce 😃Pa i BiH kad dođem kad mi krenu ići na …, samo pobjegnem.Najsretnija među 4 zida sa mačkama ili u prirodi.
Da, vjerovatno zavisi i od toga sta radis. Ko je cesto sam na poslu, pocnu mu nedostajati ljudi cak i ako nije previse drustven. A ako si stalno okruzen ljudima, onda bjezis od njih. Valjda svi trazimo neku ravnotezu koja nama odgovara.
I ja volim prirodu . Ne idem sam, ali ti koji idu sa mnom, posto dijele tu istu ljubav, obicno ne nose tamo stres i probleme svakodnevnog zivota, dodju tamo da budu sami , opuste se i prepuste se prirodi . pa sa njima kao da sam i sam 🙂
Što bi NKTB za nas neke rekao – njegova perspektiva – svilena perspektiva.
Svilena kao ono odrasli u svili i kadifi 🙂 Malo ko je istinski imao tu nezainteresovanost zivota za sebe, pa da mu je to tako moglo proci . Prije ili poslije zivot sruci svoju ljubav na nas , a to nije uvijek bas njezno 🙂